Tuzne price

jeeeeXDD kada?? hahahahahXDDDD

Ajde necemo sad da spamujemo...pisite to u chatu.

strrashno mi se svidja ona sa devojkom po kishi.najlepsha<3

Vijencanje tvoje

Sjedis tako ljepa mlada,
Pored onog kojeg si izabrala,
Da ti bude muz,
Na tvoje vijencanje,
Dosao sam bivsa draga,
Da se sa tobom oprostim,
Nasmijana, sretna, sjedis mirno,
Suze u ocima tvojim,
Znak su da si sretna,
Ljubav stara ne umire,
To ja vise ne vjerujem,
Zatvaram vrata iza sebe,
Oprosticu se od svih snova,
Kunem ti se bivsa draga,
Posle tvog vijencajna odlazim zauvijek!

DJEVOJKA TUZNIH OCIJU

Bila je jednom, nekada davno, ona.... Djevojka sjetnih ociju i tuznog osmjeha.... Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu, trazila je svoje mjesto pod suncem, trazila je ljubav koja ce je grijati, koja ce joj pomoci da sve okrutnosti ovog svijeta zaboravi. Nekog s kim ce moci podijeliti ono sto krije u sebi. Nekoga kome ce moci svu svoju ljubav pokloniti. Nekoga kome ce moci vjerovati, ko ce je nasmijati i razumjeti te momente kad su joj oci bile zamisljene i tuzne a ona negdje daleko u mislima odsutna od njega....

Prolazile su godine, a ona je i dalje bila sama. Odustala je traziti tu ljubav za koju je zeljela dati sve i koju je zeljela da vjecno traje. Sebi je govorila da tako nesto jednostavno ne postoji.... I onda, jednog dana, u njen zivot je neocekivano usao on. Osoba koja je bila tako drugacija od toga sto je ona zamisljala i zeljela.

Isto kako je neocekivano usao u njen zivot, tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da je izvuce iz njene rezerve, da zid koji je ogradila oko sebe srusi kao kulu od karata. Osvojio je njeno srce i uspio da joj vrati osmjeh na lice.... Osmjeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica. Nije mogla vjerovati da se to njoj desava, da ona moze biti tako sretna, tako ludo voljena....

Mnogi nisu razumjeli sta je ona vidjela u njemu, zasto bas on pored toliko drugih, "boljih" od njega. Ona se samo smjeskala i odlucno odgovarala da joj on daje ono sto je oduvijek sanjala. Samo on i niko drugi.

Prolazilo je vrijeme i njih dvoje su iz dana u dan bili srecniji. Ni njegova a ni njena okolina to nije shvatala. Mnogi su samo odmahivali glavom i govorili kako to nije ok, kako prave gresku zbog koje ce oboje na kraju kajati. Jednostavno, nisu jedno za drugo. No, ona nije htjela da cuje nista. Borila se protiv tih predrasuda, nije zeljela da joj niko kvari tu srecu koju je nakon tolikih godina napokon nasla. Bila je ubjedjena da ce to trajati do kraja zivota.

Kako su se luckasto ponasali! Kako su se znali smijati bezveznim stvarima, necemu sto niko drugi nije razumio. Satima razgovarati a da ne postanu umorni od "filozofiranja". I opet, tu i tamo se ubaci poneko stidljivo "volis li me?" I odgovor: "pa znas..."
"Ne, ne znam. Reci."

I onda promjene temu. Nekako su oboje u dubini duse bili djeca. I koliko god su zeljeli da rijecima pokazu osjecaje, nije im uspjevalo. Tek ponekad, dok su u tami noci, kad im se lica ne vide, sapne jedno od njih:
"Volim te. Jako. Previse"

Tisina. Oboje slusaju odzvuk tih rijeci. Svejedno ko ih je izgovorio, govorio je i u ime onog drugog.
Vrijeme je prolazilo. Njih dvoje su bili sretni, uzivali su svakim danom sve vise jedno u drugom. Planirali su zajednicku buducnost. On je cesto govorio o djeci. Djeca su zivot. Kruna ljubavi. I buducnost. Zelio je da ima bar troje. Ona se na to smjeskala i zamisljala kako bi to bilo. Te male slatke vrascice, sa predivnim ocima njihovog oca.

Jednog dana su se dogovorili da idu u kino. Ona se spremala i radovala susretu s njim. I odjednom joj se zacrnilo pred ocima. Probudila se na podu spavace sobe. Nije joj bilo jasno sta se desilo, koliko dugo je lezala tu bez svijesti. Sigurno je umor i iscrpljenost, pomislila je. Tih dana je stvarno imala jako puno posla. Vrijeme je da idu negdje na odmor, da se opusti i zaboravi sve obaveze. Osjecala se jako umorno i malaksalo. Najradije bi ostala kuci.

Ali, kako to da mu objasni? Zbog cega odjednom ne zeli da ide u kino, kad se toliko radovala tom filmu? Nije zeljela da ga uznemirava, da se brine bez razloga. To je samo jedan trenutak slabosti, posljedica rada proteklih dana. Sama sebe je ubjedjivala da nije nista strasno. Skupila je svu snagu sto je imala, obukla se i tad je dosao on.


"Izgledas nekako cudno. Blijeda si." rekao je odmah s vrata.

"Hvala na komplimentu. Imas odlican fazon" namigla je ona i prebacila sve na salu. "Osjecam se izvrsno. Radujem se nasem izlasku."

U sebi je pomislila da vise sebe ubjedjuje u to. I da se nada da ce moci izdrzati tu vece a da on nista ne primjeti. Odmor, o tome moraju obavezno razgovarati.

Navecer, kad se vratila kuci, jedva je docekala da legne u krevet. On je predlozio da udje i popiju jos nesto skupa. Prvi put odkad je znala za njega pozeljela je da ide kuci, da je ostavi samu.
.... Odlucila je da ide doktoru. Vise nije islo tako. Zeljela je da sazna sta joj se to dogadja, a s druge strane njega nije htjela da zabrinjava. Trudila se da se sve to tajno obavi, da on nista ne primjeti.

Ali, on ju je poznavao bolje nego sto je mislila... Vec nakon par dana je nazvao i ozbiljnim glasom joj rekao da moraju razgovarati. Jednostavno, stize za pola sata kod nje, mora je vidjeti. Ona nije slutila o cemu se radi. Mislila je da ima problema na poslu ili tako nesto.

"O kome se radi?" upitao je skoro sa vrata.
"Ne znam o cemu govoris" odgovori mu ona iznenadjeno.
"Vec danima ne zelis da izidjes sa mnom. Stalno si kuci, kazes nemas vremena, umorna si, a sutradan te moj drug vidi u gradu. Jesi upoznala nekog novog ili ga ja vec poznajem?"

Njeni obrazi se zarumenise od ljutnje. Sta mu pada na pamet, da joj takve stvari prebacuje? Odkud mu pravo da takve gadosti govori.

"Nisi u pravu. Boli me sto tako razmisljas. Mislila sam da me poznajes i da mi vjerujes. Ocito sam pogrijesila" odogovorila mu je ljutito.

U ocima joj je vidio neizmjernu bol, ali nije odustajao. Bio je ubjedjen da mu nesto krije, i da to ima veze s nekim musarcem.

"Da, poznajem te i ocekivao sam da ces biti iskrena prema meni. Dogovorili smo se da odmah jedno drugom priznamo, ako nam u zivot udje neka druga osoba. Zasto mi to cinis?"

"Nisi u pravu. Mislim da je bolje da odes prije nego sto se kaze nesto zbog cega cemo se oboje kajati."

"Za to je vec kasno. Kajem se sto sam ti toliko vjerovao. Da nisam u pravu, rekla bi mi iskreno sta se desava." umorno se okrenuo i posao da izidje.

"Zao mi je, ne mogu. Zelim samo da znas da te neizmjerno volim" povikala je za njim, a suze su joj tekle niz lice.

Dva dana su prosla, on se nije javljao. Ona nije znala sta da mu kaze, sta da ucini. Pustila je da vrijeme tece i da mu se javi kad bude znala sta joj je. I onda je dosao taj nemilosrdni dan....

Telefon je zazvonio i probudio je iz nemirnog sna. Opet je bila previse iscrepljena da bi mogla ici na posao.

"Dobro jutro. Govorim li sa ....? zacula je muski glas.
"Da, ja sam. Ko je to?"
"Ja sam doktor Koprena. Dobili smo vase rezultate. Mislim da bi bilo bolje da dodjete u bolnicu da razgovaramo."
"Doktore, pa nije valjda nesto lose, kad moram doci?" u momentu je bila budna.
"Mislim da je bolje da dodjete ovamo i da razgovaramo. Mozete li biti za sat vremena ovdje?" upitao je i izbjegao odgovor na njeno pitanje.

Brzo se spremila i za nepunih sat vremena je bila kod doktora. Vidjela mu je po izrazu lica, da nesto nije u redu.

"I? O cemu se radi? Sigurno sam preumorna." pocela je nesigurno

"Postovana gospodjo, nazalost nije to. Vi imate tumor. I ovdje kod nas nemate mogucnosti ljecenja. Nemamo sve sto je potrebno da Vam pomognemo na vrijeme.

Osjetila je da se soba vrti oko nje. Tumor! Kako to? Tumor cega? Nije bila svjesna da place.

"Smirite se, molim Vas. Znam da nije lako, razumijem Vas. Da li imate mogucnost da odete negdje vani na ljecenje?"

"Doktore, o cemu se radi? Tumor gdje, kako?\" nevezano je pitala.

"Tumor na mozgu. Kako su nam nalazi pokazali, mi ga ne mozemo ovdje operisati. Jednostavno, nemamo te mogucnosti. Zao mi je." tuzno je odgovorio.

Bilo mu je jako tesko posmatrati tu mladu osobu, osobu koja je tek na pocetku svog zivota, a tako blizu kraja. Znao je da u takvim situacijama i trajanjem bolesti kraj moze da dodje za sedmicu dana, isto kao i za 2 mjeseca. Morala je brzo odluciti sta ce i kako.

Pokusao joj je objasniti sta se trenutno dogadja u njemom tjelu. Da moze mozda negdje da se operise, ali da je ishod i tad neizvjestan. Ako i prezivit, mogu ostati trajne posljedice. Ona je sve slusala sa nevjericom. Onda je skocila i rekla:

"Oprostite, moram ici. Moram biti sama. Pokusati da razmisljam....."

Vec je pocela otvarati vrata. On joj doviknu:
"Da, razumijem Vas. Molim Vas da danas, najkasnije sutra ujutro jos jednom dodjete. Moram znati sta ste odlucili. Zelim Vam pomoci."

Ona je samo potvrdno klimnula glavom i otisla. Setala je bez cilja po gradu, pokusavala da shvati sta se desilo. Da uvidi da to nije ruzan san, da je stvarnost i da mora nesto da ucini.

I onda je odlucila. Nazvace tatinog brata u Americi. Mozda joj on moze pomoci. Dugo se nisu culi, ali ipak, on joj je stric. Sigurno ce joj pomoci..... I tako je i bilo. Culi su se i on joj je rekao da ce joj organizovati sve za put u Ameriku. Kad bude tamo, rijesice ostalo.... Tad joj je palo na pamet, da mora svog momka obavjestiti o svemu. Ali sta da radi? Toliko ga voli da ne moze ni da pomisli da mu nanese bol. U glavi joj se vrzmalo stotinu stvari, slike iz sretnih dana su joj kao diashow prolazile pred ocima. Sjetila se njegove zelje za velikom porodicom. Znala je da je neizvjesno da ce ona ikad moci da mu ispuni tu zelju. I onda je odlucila sta ce uciniti.

Digla je slusalicu i okrenula njegov broj....


Nije bila spremna na to da ce se on odmah javiti.


"Zdravo, ja sam.
" pocela je nesigurno.
"Moram ti nesto reci. I mislim da je bolje da ti to odmah kazem. Bio si donekle u pravu kad si mi rekao da nesto krijem od tebe...
" nije znala kako da nastavi. On je samo cutao i cekao da ona kaze sta ima.

Razmisljala sam ovih dana i shvatila da sam jos mlada da se tako ozbiljno vezem. Jednostavno, uvidjela sam da zelim jos da zivim, da putujem, da upoznam druge ljude i da uzivam. Oprosti mi. Mislim da je najbolje da se vise ne vidimo. Zao mi je
prosaputala je na kraju i prije nego sto je on uspio nesto reci spustila je slusalicu.

Telefon je odmah zazvonio. Nije se htjela javiti. On nije odustajao. Zvonilo je, zvonilo, njoj se cinilo da je citava vjecnost prosla prije nego sto je utihnuo. Ubrzo nakon toga stajao je na njenim vratima. Zvonio je, lupao rukom i govorio da zna da je tu, da moraju razgovarati.

Nijemo je sjedila na podu pored vrata a suze su joj se slijevale niz obraze. Pozeljela je da umre, da je vise nema. Osjecala je da joj se tijelo raspada u milijun komadica, da joj je srce mrtvo.

Ali, znala je da je tako bolje. Ne zeli da on pati i tuguje za njom. Mislila je da ce je on lakse zaboraviti ako bude ljut na nju, ako je vidi u nekom drugom svjetlu, kao nekoga ko nije vrijedan njegove ljubavi. Govorila je sebi da je tako bolje, da je bolje, da je bolje..... A suze nisu prestajale ici niz lice............


Dok je cekala da se sve formalnosti oko puta za Ameriku srede rijetko je izlazila iz kuce. Jednostavno, plasila se tog susreta s njim. Plasila se da ce pokleknuti, da nece moci podnijeti taj optuzujuci pogled iz njegovih ociju. On je uporno pokusavao da je dobije, i na kraju odustao. Njeni roditelji mu nisu smjeli nista reci. Bojeci se toga da ce tako rano izgubiti svoju mladu kcerku nisu zeljeli ni jednu zelju da joj odbiju.

Napokon je dosao dan njenog putovanja. Stanje joj se sve vise pogorsavalo. To malo lijekova sto je mogla nabaviti u gradu vise joj nisu puno pomagali. Bilo je zadnje vrijeme da ode. Srce joj se cijepalo dok je zadnji put koracala kroz grad. Cijelo vrijeme se pitala da li ce joj se pruziti ta sansa da jos jednom prodje tim prelijepim gradom. Bila je svjesna da je to jako neizvjesno.

Dok je prolazila pored njihovog omiljenog kafica ugledala ga je kroz prozor. Pricao je s nekim kolegama i nije je primjetio. Ubrzanim korakom je produzila dalje.

Roditelji su je ispratili na aerodrom. Majka je neutjesno plakala, ocu su oci bile pune suza i nije mogao ni rijec progovoriti. Bol mu se vidjela na licu. Znali su da je to mozda zadnji put da je vide.


Molim vas ne placite. Sve ce biti dobro. U Americi su dobri ljekari.
" pokusavala je da ih utjesi i osjecala da je snaga sve vise izdaje. Bojala se da ce se srusiti tu pred njima i skupljala i zadnju mrvicu snage samo da se to ne desi.


"Mama, ako neko bude pitao za mene....
" pocela je i nije znala kako da nastavi.
"Molim te, ne govori mu nista. Reci da sam na odmoru, da zelim malo da vidim svijet. Molim te.
"

Nije izdrzala, pocela je plakati. U tom momentu je mrzila sebe. Vidjela je koliko je tesko roditeljima da je gledaju. Otac joj je samo cutao, nije mogao ni rijeci da progovori.

Onda, kao spas u zadnji momenat cula je zadnji poziv za svoj avion. Vise nije bilo povratka. Morala je krenuti. Jako je zagrlila majku i prosaputala joj da je voli, da je ona najbolja mama na svijetu. Majka joj je glasno plakala. Okrenula se prema ocu i vidjela da mu suze idu niz obraze.


"Milo moje dijete.... cuvaj se molim te. I ako Bog da, vratices se ti nama ziva i zdrava nazad
" glas mu se pretvorio u jecaj. Nije mogao vise, okrenuo se skrsenih ramena plakao.


"Volim vas.
" rekla je jos jednom, okrenula se i otisla.

U avionu joj je bilo jako lose. Rekla je stjuardesi da joj treba vode, a ova ju je zabrinuto gledala.


"Nije nista strasno, ne brinite.
" pokusala se osmijehnuti. Pitala se sta bi se desilo da joj pozlije, jos gore, sta da umre tu?

Ne, ja zelim da zivim. Vrijedi se boriti. Ko zna, mozda, ako ozdravim, mozda me primi nazad, mozda shvati..... Nije osjetila da joj suze idu niz lice.

Odmah po dolasku u Ameriku su je smjestili u bolnicu. Financijski dio su preuzeli njen stric i njegovi prijatelji. Nalazi koji su tamo napravljeni nisu obecavali nista dobro. Ali ipak, mala nada je postojala....

Za nepunu sedmicu dana su je operisali. Nije se probudila poslije operacije. Nastale su komplikacije i pala je u komu. Niko nije znao, da li ce se ikada vise probuditi. Njen stric i strina su je svakodnevno posjecivali. Pricali su s njom i nadali se da ih cuje. Ali, nista se nije desavalo.

Prolazile su sedmice, a ona se nije budila. Troskovi bolnice su bili astronomski i stric se pitao kako to sve da plati. Ali, na iskljucenje tih masina sto su je drzali na zivotu jos nije pomisljao. Nije to mogao uciniti. Organizovao je da njeni roditelji dodju na mjesec dana tamo, da bi je posjetili i da zajedno odluce kako i sta dalje. Majka i otac su po citav dan bili kod nje i pricali s njom. Pustali njenu omiljenu muziku. Ali, nikakvih promjena nije bilo.

Doktor im je rekao da su sanse da se probudi i zivi normalno spale na minimalu. Sta da rade? Kako da odluce? Nisu mogli pustiti da se masine ugase. Njeno srce je i dalje ritmicki kucalo.

I onda, nakon 7 nedjelja cekanja i nadanja desilo se cudo! Probudila se. Uzas!!!! Nije se niceg sjecala, nije mogla da govori niti je vidjela na lijevo oko! Njeni roditelji su bez obzira na to sve bili presretni. Njihova kcerka im se vratila.

Poceo je najtezi dio: rehabilitacija. Roditelji su se morali vratiti kuci. Ona je morala ostati jos minimalno pola godine. Osjecala se uzasno. Ta nepoznata lica oko nje su je gusila. Nije znala kako da probudi svoja osjecanja da im uzvrati tu toplotu i ljubav. Bila je kao malo dijete. Nista nije znala.

Isla je na razne terapije. Polako je pocinjala da govori. Na pocetku su to bili samo glasovi, bez ikakve veze. Ali, napredovala je. A sjecanje na sve sto se desilo prije operacije vise nije bilo tu.....

Joj price su tuznije od Bambia XD

jel to bilo ironichno ili stv???

Stv, ali ipak nista nije tuznije od Bambia

xexe...mene zovu bambi...

ljudi ko je otvorio ovu temu???
el hocete da me ubijete ovim tuznim prelepim pricama ?!

hvala sada mogu da se isplacem

placi... duze ces ziveti

jel to znaci da cu ja da zivim vecno?

e ja jos uvek placem...price su prelepe...

xexe... smeh i plac produzuju zivot... treba da postavimo i strashe price!

e pa da to bi bilo super!!!

xexe... evo ja otvaram, vi pishite

vazi,al mrzi me sad sutra cu...

oke... i mene mrzi... mada sam ih se danas naslushala!

Edward's spider-monkey (citat):xexe... smeh i plac produzuju zivot... treba da postavimo i strashe price!

pa mene onda ne treba da ujedaju vampiri da ja zivim vecno ja se smejem i placem stalno mada cu biti baba steta sto se stari. . . =PPPPP hehe