Official Web Site's forum - Twilight Serbia
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

You are not connected. Please login or register

2.Otvorena knjiga

Go down  Poruka [Stranica 1/1]

12.Otvorena knjiga Empty 2.Otvorena knjiga Sun Jul 12, 2009 2:54 am

**Anchi96**

**Anchi96**
Heroic vampire

2. Otvorena knjiga


Naslonio sam se na meki nanos snega,dopustajuci suvom prahu da se preoblikuje pod mojom tezinom. Moja koza ohladila se toliko da je bila jednaka vazduhu oko mene,a male delice leda sam osecao kao somot na kozi.
Nebo iznad mene bilo je vedro,blistavo od zvezda,sijajuci plavo na nekim mestima,a na nekim zuto. Zvezde su stvarale velicanstvene oblike u vidu vrtloga ,na crnom svemiru-predivan pogled. Izuzetno prelep. Ili bi trebao biti izuzetan.
Bio bi,da sam u stanju da ga zapravo vidim.
Nije mi postajalo bolje.Proslo je sest dana,sest dana sam se krio tu u praznoj divljini Denalija,ali nisam bio nista blize slobodi nego prvi put kada sam osetio njen miris.
Kada sam pogledao u nebo poput dragog kamena,bilo je kao da postoji prepreka izmedju mojih ociju i njegove lepote. Ta prepreka je bila lice,nimalo izuzetno ljudsko lice,ali nisam mogao da ga proteram iz misli.
Cuo sam misli kako prilaze pre nego sto sam cuo korake koji su ih propratili. Zvuk pokreta bio je samo slab sapat u prahu.
Nisam bio iznenadjen sto me je Tanja pratila do ovde. Znao sam da se premisljala oko ovog predstojeceg razgovora nekoliko poslednjih dana,odlazuci ga,dok nije bila tacno sigurna sta zeli da kaze.
Pojavila se u mom vidokrugu na oko sezdeset metara udaljenosti,skocivsi na deo crnog kamena koji je izvirivao iz zemlje,i odrzavajuci ravnotezu na jagodicama bosih stopala.
Tanjina koza bila je srebrna pod zvezdanom svetloscu,a njene duge plave lokne prelivale su se u mat roze boju jagode. Njene zlatne oci su se blistale dok me je posmatrala,polu zatrpana u sneg,dok su joj se pune usne polako razvukle u osmeh.
Izuzetno. Kada bih zapravo bio u stanju to da vidim. Uzdahnuo sam.
Cucnula je na vrh kamena,vrhovima prstinu dodirujuci povrsinu,uvila je telo.
Topovska kugla,pomislila je.




Odbacila se u vazduh; njen obris postala je tamna,upletena senka,dok se graciozno vrtela izmedju mene i zvezda. Uvila se u loptu i udarila u gomilu snega pored mene.
Mecava je obletela oko mene. Zvezde su se zamracile i ja sam bio zakopan duboko u perjane kristale leda.
Ponovo sam uzdahnuo,ali se nisam pomerio da bih se podigao. Tama ispod snega nije ni pomogla ni odmogla mom pogledu. Jos uvek sam video isto lice.
“Edvarde?”
Sneg je ponovo leteo dok me je Tanja hitro iskopala iz snega. Skronila je prah sa mog staticnog lica,ne gledajuci me u oci.
“Izvini,” promrmljala je. “To je bila sala.”
“Znam.Bilo je smesno.”
Usne su joj se savile prema dole.
“Irina i Kejt kazu da treba da te ostavim na miru. Misle da ti dosadjujem.”
“Ne,nimalo.” Uveravao sam je. “Bas suprotno,ja sam taj koji je nepristojan-ogavno nepristojan. Jako mi je zao”
Ides kuci,zar ne? pomislila je.
“Nisam…u potpunosti…jos to odlucio.”
Ali ne ostajes ovde. Misli su joj je sada bile zeljnije,setnije.
“Ne. Ne cini se da…pomaze.”
Slozila je grimasu. “To je moja krivica,zar ne?”
“Naravno da ne,” glatko sam slagao.
Nemoj pokusavati da budes dzentlmen.
Nasmejao sam se.
Neugodno ti je zbog mene,optuzila se.
“Ne.”
Podigla je jednu obrvu,praveci toliko neuverljiv izraz lica da sam morao da se nasmejem. Jedan kratah kikot,propracen jos jednim uzdahom.
“U redu,”priznao sam. “Malo.”
Uzdahnula je,takodje,i stavila bradu u ruke. Misli su joj bile prozete zaloscu.


“Hiljadu puta si ljupkija od zvezda,Tanja. Naravno,to ti vec dobro znas. Nemoj dozvoliti da moja tvrdoglavost narusi tvoju smelost.” Nasmejao sam se neverovatnoci toga.
“Nisam navikla na odbijanja,”progundjala je,dok joj se donja usna iskrivina u atraktivno durenje.
“Zasigurno ne,”slozio sam se,pokusavajuci,sa malo uspeha,da blokiram njene misli,dok je ona brzo prelistavala svoja secanja na hiljade uspesnih osvajanja. Tanja je vecinom preferirala ljudska muska bica-bila su ,kao prvo,mnogobrojniji,sa dodatnom prednoscu jer su bili topli I meki. I uvek voljni,definitivno.
“Sakubas,”zadirkivao sam ju,nadajuci se da cu prekinuti slike koje su se pojavljivale u njenoj glavi.
Iscerila se,pokazujuci zube.”Original.”
Suprotno od Karlajla,Tanja i njene sestre su polako otkrivale svoju savest. Na kraju,ono sto ih je odvratilo od ubijanja bila je naklonost prema ljudskim muskarcima.Sada su muskarci koje su volele…ziveli.
“Kada si se pojavio ovde,”Tanja je polako rekla.”Mislila sam da…”
Znao sam sta je mislila. I trebao sam naslutiti da ce se tako osecati. Ali nisam bio u najboljem stanju za analiticka razmisljanja.
“Mislila si da sam se predomislio.”
“Da.”Namrstila se.
“Osecam se uzasno zbog poigravanja sa tvojim iscekivanjima,Tanja. Nisam nameravao—nisam razmisljao.Otisao sam…u velikoj zurbi. “
“Predpostavljam da mi neces reci zasto…?”
Seo sam i obavio ruke oko nogu,savijajuci se u odbrambeni polozaj. “Ne zelim da pricao o tome.”
Tanja,Irina i Kejt su bile veoma dobre u zivljenju zivota kojem su se posvetile. Bolje,na neki nacin,nego Karlajl. Uprkos cinjenici da su sebi dozvoljavale suludo male blizine sa onima koji bi im trebali biti—a nekada su i bili—njihov plen,nisu pravile greske. Bio sam previse postidjen da bih mogao da priznam svoju slabost Tanji.
“Broblemi sa zenama?” pogadjala je,ignorisuci moju nevoljkost.




Turobno sam se nasmejao. “Ne na nacin na koji ti mislis.”
Zatim je bila tiha. Slusao sam joj misli dok je razmisljala o drugim mogucnostima,pokusavajuci da dokuci znacenje mojih reci.
“Nisi ni blizu,”rekao sam joj.
“Jedna mala naznaka?” pitala je.
“Molim te ostavi se toga,Tanja.”
Bila je tiha ponovo,jos uvek pogadjajuci. Ignorisao sam je,sujetno pokusavajuci da postujem zvezde.
Odustala je posle trenutka tisine,i njene misli su krenule u drugom smeru.
Gde ces otiti,Edvarde,ako odes? Nazad Karlajlu?
“Mislim da ne,”prosaputao sam.
Gde bih otisao? Nisam mogao da smislim nijedno mesto na planeti koje bi me imalo zanimalo. Nije postojalo nista sta sam hteo da vidim ili uradim. Jer,nebitno gde odem,ne bih isao nigde—samo bih bezao od…
Mrzeom sam to.Kada sam postao tolika kukavica?
Tanja je obavila svoju vitku ruku oko mog ramena. Ja sam se ukrutio,ali nisam izmakao njenom dodiru. Nije na to gledala kao ni na sta drugo sem prijateljskog tesenja. Uglavnom.
“Mislim da se hoces vratiti,” rekla je,sa samo naznakom njenog davno izgubljenog ruskog naglaska. “Bez obzira sta je to…ili ko je to…ko te proganja. Suocices se sa tim. Ti si takav.”
U mislima je bila jednako uverena kao i u recima. Pokusao sam da zamislim sebe onako kako me ona vidi u svojoj glavi. Kao onoga koji se suocava sa stvarima. Bilo je lepo razmisljati o sebi na taj nacin. Nikad nisam sumnjao u svoju hrabrost,svoju sposobnost da se suocim sa poteskocama,pre tog uzasnog casa biologije u srednjoj skoli koji se desio pre tako malo vremena.
Poljubio sma je u obraz,brzo se odmicuci kada je okrenula svoje lice prema mom,vec puceci usne. Grubo se osmehnula mojoj brzini.



“Hvala ti Tanja. Trebalo mi je da to cujem.”
Njene misli su postale iziritirane. “Nema ne cemu,valjda. Volela bih da si razumniji oko nekih stvari,Edvarde.”
“Zao mi je,Tanja. Znas da si predobra za mene. Ja samo…jos uvek nisam nasao ono za cim tragam.”
“Pa,ako odes pre nego sto te ponovo vidim…zbogom,Edvarde.”
“Zbogom,Tanja.” Kako sam izgovarao reci,tako sam ih mogao i videti.Video sam sebe kako odlazim. Dovoljno sam jak da odem nazad na jedno mesto na kome sam zeleo da budem. “Hvala ponovo.”
Bila je na nogama uz jedan zustar pokret,a onda je trcala,prelazeci preko snega toliko brzo da nije bilo vremena za njena stopala da potonu u sneg;nije ostavila tragove iza sebe. Nije se osvrnula. Moje odbijanje joj je smetalo vise nego sto je dopustila da vidim,cak ni u mislima. Nije zelela da me vidi ponovo pre nego sto odem.
Moja usta izoblicila su se u ogorcenju. Nisam zeleo da povredim Tanju,iako njena osecanja nisu bila duboka,jedva iskrena,i,u svakom slucaju,ne nesto sto bih mogao uzvratiti. Ipak,zbog toga se nisam osecao kao dzentlmen.
Stavio sam branu na kolena I gledao u zvezde ponovo,iako sam odjednom bio nestrpljiv da krenem na put. Znao sam da ce me Alis videti da dolazim kuci,i da ce reci ostalima. To bi ih usrecilo—Karlajla i Esme posebno.Ali gledao sam u zvezde jos jedan momenat,pokusavajuci da ih vidim pored lica u mojoj glavi. Izmedju mene I brilijantnog nebeskog svetla,par zbunjenih ,cokoladno-smedjih ociju je gledalo u mene,sa izrazom lica kao da pita sta ce ova odluka znaciti za nju. Naravno,nisam mogao biti siguran da je to informacija koju njene oci izistkuju. Cak ni u svojoj masti,nisam mogao da cujem njene misli. Oci Bele Svon nastavile su da ispituju,i pogled ka zvezdama bez prepreka,pocinjao je da mi nestaje.Sa snaznim uzdahom,odustao sam,i uspravio se na noge. Ako budem trcao,bicu kod Karlajlovog auta u manje od jednog sata…
U zurbi da vidim svoju porodicu—I zeleci da budem Edvard koji se suocava sa predstojecim stvarima—potrcao sam preko zvedama obasjanom snegu,ne ostavljajuci tragove stopala.



“Bice sve u redu,” Alis je izdahnula. Oci joj nisu bile fokusirane,a Dzasper ju je nezno drzao ispod lakta,dok smo u zbijenoj grupi isli u trosnu kafeteriju. Rozali i Emet su vodili,Emet izgledajuci kao telohranitelj u sredistu neprijateljske teritorije.

22.Otvorena knjiga Empty Re: 2.Otvorena knjiga Sun Jul 12, 2009 3:10 am

**Anchi96**

**Anchi96**
Heroic vampire

Rozali je izgledala takodje obazrivo,ali vise iziritirano nego zastitnicki.
“Naravno da hoce,”progundjao sam. Njihovo ponasanje je bilo smesno, Da nisam bio siguran da mogu da se nosim sa ovim trenutkom,ostao bih kuci.
Nagla promena iz naseg normalnog,cak razigranog jutra-padao je sneg tokom noci,I Emet i Dzasper nisu bili iznad iskoristavanja moje odsutnosti da me bombarduju ledenjacama;kada im je dosadio manjak mojih reakcija,okomili su se jedan na drugog-u ovu preteranu opreznost bila bi komicna da nije toliko iritirajuca.
“Nije tu jos uvek,ali nacin na koji ce uci…nece biti okrenuta suprotno od pravca vetra ako sednemo na nase uobicajeno mesto.”
“Naravno da cemo sesti na nase uobicajeno mesto. Prekini,Alis. Ides mi na zivce. Bicu potpuno u redu.”
Jednom je trepnula,dok joj je Dzasper pomagao da sedne,I njene oci su se konacno fokusirale na moje lice.
“Hmm,”rekla je,zvuceci iznenadjeno. “Mislim da si u pravu.”
“Naravno da jesam,”promrmljao sam.
Mrzeo sam da budem predmet njihove brige. Osetio sam naglu simpatiju prema Dzasperu,prisecajuce se svih puta kada smo smo ga zastitnicki obletali. Primetio je moj pogled na kratko,i nasmesio se.
Iritantno,zar ne?
Odgovorio sam grimason.
Da li mi je to samo prosle nedelje ova duga,siva soba izgledala ubistveno dosadno?
Tako da se cinilo skoro kao san,kao koma,boraviti ovde?
Danas su moji nervi snazno zategnuti-zice klavira,napete da pevaju pod najmanjim pritiskom. Moja cula bila su na izuzetnom oprezu danas; skenirao sam svaki zvuk,svaki prizor,svaku kretnju vazduha koji mi je doticao kozu,svaku misao. Narocito misli. Postojalo je samo jedno culo koje sam drzao zakljucano,odbijajuci da ga koristim. Njuh,naravno. Nisam disao.
Ocekivao sam da cu cuti vise o Kalenovima u mislima kroz koje sam prolazio. Ceo dan sam cekao,trazeci bilo kakvog poznanika kome se Bela Svon mogla poveriti,pokusavajuci shvatiti u kom pravcu se krecu novi tracevi. Ali nije bilo nicega. Niko nije primetio pet vampira u


kafiteriji,isto kao i pre nego sto je dosla nova devojka.Nekoliko ljudskih bica ovde je jos razmisljao o toj devojci,iste misli kao i prosle nedelje. Umesto da bude neizrecivo dosadno,sada je bilo fascinantno.
Nije nikom nista rekla o meni?
Ne postoji sansa da nije videla moj crni,ubistveni pogled. Video sam kako reaguje na njega. Naravno,ludo sam ju uplasio. Bio sam ubedjen da ce to nekom spomenuti,mozda cak I uvelicati pricu,da bolje zvuci,pridodajuci mi nekoliko pretecih recenica.
A potom me je videla i kako pokusavam odustati od zajednickog predavanja iz biologije. Mora da se pitala,posle nego sto je videla izraz mog lica,da li je ona razlog. Normalna devojka bi se raspitala okolo,usporedjujuci iskustva sa drugima,trazecu sigurno tlo da objasni moje ponasanje,da se ne bi osecala izostavljeno. Ljudi su neprekidno bili opsednuti time da moraju da budu normalni,da moraju da se uklope. Da se stope sa svima ostalima oko sebe,kao bezlicno stado ovaca. Ta potreba je bila posebno jaka tokom nesigurnih adolescentnih godina. Ova devojka nije bila nikakav izuzetak u ovom pravilu.
Ali apsolutno niko nije obracao paznju na nas,koji smo sedeli ovde,za normalnim stolom. Bela mora da je izuzetno stidljiva,jer se nikom nije poverila. Mozda je razgovarala sa ocem,mozda je to bio najjaci odnos…Iako je to izgledalo malo verovatno,uzimajuci u obzir da je provela tako malo vremena u zivotu sa njim. Bila bi bliza majci. Ipak,moracu proci blizu sefa Svona i poslusati sta misli.
“Nesto novo?” Dzasper je upitao.
“Nista. Ona…mora da je nesto rekla.”
Svi su podigli obrvu kao reakciju na novost.
“Mozda nisi tako strasan koliko mislis,”rece Emet kroz kikot. “Kladim se da sam je mogao zastasiti bolje nego tako.”
Preokrenuo sam ocima.
“Pitam se zasto…?” Ponovo je bio zbunjen zbog mog otkrica o devojcinoj unikatnoj tisini.





“Vec smo pricali o tome. Ne znam.”
“Ulazi,”promrmljala je zatim Alis. Osetio sam kako mi se telo kruti. “Pokusaj izgledati ljudski.”
“Ljudski,kazes?” pitao je Emet.
Podigao je desnu ruku,ispruzajuci prste tako da se otkrivali grudvu snega koju je sacuvao u dlanu. Naravno,nije se otopila tamo. Zgnjecio ju je u grumenast komad leda.
Pogled mu je bio uperen u Dzaspera,ali video sam smer njegovih misli. I Alis je,takodje,naravno. Kada je iznenadno bacio grudvu na nju,brzo I lako ju je odgurnula,jednostavnim drhtajem prstiju. Led je odskocio duzinom kafiterije,prebrzo da bi bilo vidljivo ljudskim ocima,i zabila se,proizvodeci zvuk pucanja,u ciglani zid. Cigla je takodje pukla.
Glave u tom uglu su se sve okrenule da zure u hrpu leda na podu,a onda su se okrenule da nadju krivca. Nisu pogledali dalje od nekoliko stolova od njih. Niko nije pogledao u nas.
“Bas ljudski,Emet,”zajedljivo je rekla Rozali. “Zasto ne probijes zid kada si vec pored njega?”
“Izgledalo bi impresivnije da ti to uradis,duso.”
Pokusao sam da obracam paznju na njih,odzavajuci namesten osmeh kao da ucestvujem u njihovoj Sali. Ali to je bilo sve sto sam slusao.
Mogao sam cuti Dzesikinu nestrpljivost sa novom devojkom,koja se cinila ometenom takodje,stojeci nepomicno u redu. Video sam,u Dzesikinim mislima,da su obrazi Bele Svon jos jednom bili obojeni svetlo rozom bojom zbog krvi.
Udisao sam kratkim,plitkim uzdasima,spreman da prestanem disati ako ikoji naznak njenog mirisa dotakne vazduh koji me je okruzivao.
Majk Njutn je bio sa dve devojke. Cuo sam oba glasa,verbalni I mentalni,kada je upitao Dzesiku sta nije u redu sa Svonovom. Nije mi se dopalo kako su se njegove misli obavile oko nje,trepet vec uspostavljenih fantazija koje su mu zamagljivale um dok ju je gledao kako otpocinje i pogledava ga iz svojih sanjarenja kao da je zaboravila da je on tamo.

32.Otvorena knjiga Empty Re: 2.Otvorena knjiga Sun Jul 12, 2009 3:18 am

**Anchi96**

**Anchi96**
Heroic vampire

“Nista,”cuo sam Belu kako govori tihim,cistim glasom. Zvucalo je kao zvono nadglasavajuci zamor u kafiteriji,ali znao sam da je tako samo zato sto sam jako pazljivo slusao.
“Danas cu samo sok,” nastavila je kako se kretala da sustigne red.
Nisam mogao ne baciti pogled na nju. Zurila je u pod,krv joj je polako nestajala iz lica. Brzo sam skrenuo pogled,prema Emetu,koji se smejao mom bolnom osmehu.
Izgledas bolesno,druze.
Preuredio sam srte lica,tako da mi izraz izgleda lezerno i beznaporan.
Dzesika se na glas pitala o devojcinom manjku apetita. “Zar nisi gladna?”
“Zapravo,osecam se pomalo bolesno.” Glas joj se snizio,ali je jos uvek bio bistar.
Zasto mi je smetalo,zastitnicka briga koja je proizilazila iz Majk Njoutnovih misli? Zasto je bilo bitno sto u njima postoji neka posesivna strana? Nije bila moja briga da li se Majk Njutn osecao zabrinuto za nju. Da nisam zeleo,instiktivno,da je zastotim takodje? Svakako,pre sam zeleo da je ubijem…
Ali da li je devojka bila bolesna?
Bilo je tesko proceniti-izgledala je jako nezno sa svojom providnom kozom…Onda sam shvatio da brinem,takodje,bas kao i praznoglavi momak,i prisilio sam se da ne razmisljam o njenom zdravlju.
Bez obzira,nisam voleo motriti na nju kroz Majkove misli. Prebacio sam se na Dzesikine,pazljivo posmatrajuci njih troje kako biraju za kojim stolom da sednu. Na srecu,seli su sa Dzesikinim uobicajenim drustvom,za jedan od prvih stolova u prostiriji. Ne suprotno od pravca vetra,bas kao sto je Alis i obecala.
Alis me ubola laktom. Uskoro ce pogledati,ponasaj se kao covek.
Stisnuo sam zube iza osmeha.
“Opusti se,Edvarde,” rece Emet. “Iskreno. Pa ubijes jednog coveka. Tesko da je to kraj sveta.”
“Ti bi znao,”promrmljao sam.




Emet se nasmejao. “Moras nauciti da prelazis preko nekih stvari. Kao ja. Vecnost je dug period za valjanje u krivici.”
Upravo tada,Alis je bacila malu kolicinu pirinca koju je drzala u ruci u Emetovo nepripremljeno lice.
Trepnuo je,iznenadjen,a onda se nasmejao sa izrazom iscekivanja.
“Sama si to trazila,”reko je i nagnuo se preko stola protresajuci kosu punu krutog leda u njenom smeru. Sneg,topeci se u toploj prostoriji,poleteo je iz njegove kose u debelom mlazu polu-tecnosti,polu-leda.
“Iju!” Roz se pozalila,dok su ona i Alis uzasavale od poplave.
Alis se smejala,i svi smo joj se pridruzili. Mogao sam videti u Alisinoj glavi kako je organizovala ovaj savrsen momenat,i znao sam da devojka-treba da prestanem da razmisljam o njoj na taj nacin,kao da je jedina devojka na svetu-da nas Bela gleda kako se smejemo i igramo,izgledajuci toliko srecno,covecno, i nerealisticno idealno koliko I slike Normana Rokvela.
Alis se nastavila smejati,i drzala je posluzavnik kao stit. Devojka-Bela mora da nas jos uvek posmatra.
…zuri u Kalenove ponovo,neko je pomislio i privukao mi paznju.
Automatski sam pogledao u nenameran poziv,shvatajuci da sam,dok su mi oci gledale u smeru iz koga je dolazio,prepoznavao glas-danas sam ga se dosta naslusao.
Ali moje oci su prosle pored Dzesike,i fokusirale se na devojcin prodoran pogled.Brzo je pogledala prema dole,skivajuci se iza svoje gluste kose ponovo.
O cemu je ona razmisljala? Frustracija je sa vremenom postajala vise prodornija nego jednolicna. Pokusao sam-ne znajuci sta radim jer to nikada pre nisam radio-da istrazujem tisinu koja ju je okruzivala. Moje posebno culo sluha mi je uvek dolazilo prirodno,bez trazenja;nikada nisam morao da radim na njemu. Ali sada sam se skoncentrisao,pokusavajuci probiti kakav god to bio zaklon koju ju je okruzivao.
Nista osim tisine.
Sta je sa njom? Pomislila je Dzesika,kao odjek moje frustracije.
“Edvard Kalen bulji u tebe,”sapnula je u uho Svonove,dodajuci kikot. Nije bilo znaka ljubomore u njenom glasu. Cinilo se da je Dzesika dobra u laziranju prijateljstva.
Slusao sam,previse zaokupljen,da cujem devojcin odgovor.
“Ne izgleda ljuto,zar ne?” odgovorila je sapatom.
Znaci da jeste opazila moju divlju reakciju prosle nedelje. Naravno da jeste.
Njeno pitanje je zbunilo Dzesiku. Video sam sopstveno lice u njenim mislima dok mi je odmeravala izraz lica,ali nisam susreo njen pogled. Jos uvek sam bio skoncentrisan na devojku,pokusavajuci da cujem nesto. Moje intenzovno fokusiranje nije pomagalo ni malo.
“Ne,” rekla joj je Dzes,i znao sam da je zelela da moze reci da-kako ju je bolelo iznutra,moj pogled-iako se nije bilo ni traga tome u njenom glasu. “Da li bi trabao da bude?”
“Mislim da mu se ne svidjam,” devoka je sapnula,naslonivsi glavu na rame,kao da je u trenutku postala umorna. Pokusao sma da razumem pokret,ali mogao sam samo na nagadja.Mozda je bila umorna.
“Kalenovi nikoga ne vole,” ubedjivala ju je Dzes. “Pa,nikog ne primecuju dovoljno da bi im se svideo.”Nikada nisu. Zalosno je gundjala u sebi. “Ali on jos uvek gleda u tebe.”
“Prestani gledati u njega,” rekla je devojka uznemireno I podigla glavu da se uveri da je Dzesika poslusala naredbu.
Dzesika se nasmejala,ali uradila je ono sto je od nje trazeno.
Devojka nije skrenula pogled od svog stola u sledecih sat vremena. Pomislio sam-pomislio,naravno,nisam mogao biti siguran-da je bilo promisljeno. Cinilo se kao da je zelela da pogleda u mene. Telo bi joj se okrenulo neprimetno,u mom pravcu,brada bi pocela da joj se okrece,a onda bi dosla sebi,udahnula duboko i fiksirala pogled na bilo koga ko je pricao.
Ignorisao sam ostale misli oko devojke,vecinom,jer nisu bile,trenutno,o njoj. Majk Njutn je planirao grudvanje na parkingu skole,ne shvatajuci da se sneg vec pretvorio u kisu. Podrhtavanje neznih pahulja o krov je postalo uobicajeno dobovanje kisnih kapi. Zar stvarno nije mogao cuti promenu? Meni se cinila glasnom.
Kada je zavrsilo vreme rucka,ostao sam na svom mestu. Ljudsko bice je otislo,a ja sam uhvatio sebe kako pokusavam da razlikujem topot njenih koraka od topota drugih ucenika,kao da je postojalo nesto posebno vazno ili neobicno u vezi sa njima. Kako glupo.
Moja porodica nije krenula da odlazi.Cekali su da vide sta cu ja uraditi.
Da li cu otisi na predavanje,gde cu sedeti pored devojke, udisati njen apsurdno mocan miris krvi I osetiti toplotu njenog pulsa u vazduhu na svojoj kozi? Da li sam dovoljno snazan za to? Ili da li je bilo dosta za danas?
“Ja…mislim da je u redu,”Alis je sa oklevanjem rekla. “Um ti je odlucan. Mislim sa ces izdrzati jedan cas.”
Ali Alis je dobro znala koliko brzo se um moze promeniti.
“Zasto forsirati,Edvarde?”Dzasper je pitao. Iako nije zeleo da oseti zadovoljstvo jer sam ja taj koji je slab sada,mogao sam cuti da jeste,samo malo. “Idi kuci. Uspori tok stvari.”
“U cemu je toliki problem?”Emet se nije slozio. “ Ili ce je ubiti,ili nece. Моgao bi odmah sa tim zavrsiti,na ovaj ili onaj nacin.”
“Ne zelim jos da se selim,”Rozali se pozalila. “Ne zelim da pocinjem sve ispocetka.Skoro pa sko zavrsili srednju skolu,Emet.Konacno.”
Bio sam podjednako opredeljen za obe opdije. Zeleo sam,jako sam zeleo,da se suocim sa ovim,umesto da bezim ponovo. Ali nisam hteo ni preterano da se forsiram,takodje. Bila je greska,prosle nedelje,za Dzaspera,da bude toliko dugo bez lova;da li je I ovo bila ista bezrazlozna greska?
Nisam zeleo da iscupam korene svoje porodice.Niko mi na tome ne bi bio zahvalan.
Ali zeleo sam da odem na cas biologije. Shvato sam da zelim da vidim njeno lice ponovo.
To je odlucilo umesto mene.Ta znatizelja. Bio sam ljut na sebe jer sam je osetio. Zar si nisam obecao da me tisina njenoh misli dece uciniti prekomerno zainteresovanim za nju? A opet,evo me,prekomerno zainteresovan.
Zeleo sam da znao o cemu razmislja. Um joj je bio zatvoren,ali oci su joj bile sirom otvorene. Mozda sam mogao da cujem njih u zamenu.
“Ne,Roze,mislim da ce stvarno sve biti u redu,”rekla je Alis.”Ocvrscuje…devedeset I tri procenata sam sigurna da se nista lose nece dogoditi ako ode na cas.” Pogledala me je radoznalo,pitajuci se sta se to promenilo u mojim mislima zbog cega su njene vizije buducnosti postale sigurnije.
Da li ce radoznalost biti dovoljna da drzi Belu Svon u zivotu?
Emet je bio u pravu-zasto ne zavrsiti sa tim,na ovaj ili onaj nacin? Suocicu se sa izazovom koji sledi.
“Idi na cas,” naredio sam,I odgurnuo se od stola. Okrenuo sam se i ne osvrcuci se produzio korak udaljavajuci se od njih. Mogao sam cuti Alisinu brigu,Dzasperovu osudu,Emetovu dozvolu,i Rozalinu iziritiranost kako me prate.
Udahnuo sam poslednji uzdah ispred vrata ucionice,I zadrzao ga dok sam ulazio u malu,toplu prostoriju.
Nisam kasni. Gospodin Baner je jos uvek pripremao danasnju laboratoriju. Devojka je sela za moj-za nas sto,licem prema dole,ponovo,gledajuci u fasciklu po kojoj je zvrljala. Pregledao sam crtez dok sam prilazio,zainteresovan cak I u najbeznacajniju kreaciju njenog uma,ali bilo je beznacajno. Samo uobicajeno zvrljanje krugova u krugovima. Mozda nije bila skoncentrisana na crtez,mozda je razmisljala o necemu drugom?
Povukao sam stolicu nazad,sa nepotrebnom gruboscu,grebuci je po linoneumu;ljudi se uvek osecaju prijatnije kada im buka najavljuje neciji dolazak.
Znao sam da je cula zvuk;nije podigla pogled,ali ruka joj je promasila kruznicu u oblicima koje je crtala,tako da je izgledala neuravnotezeno.
Zasto nije pogledala? Verovatno je bila prestrasena. Moram se pobrinuti da ostavim drugaciji utisak ovaj put. Da postignem da misli da je umislila stvari prosli put.
“Zdravo,”Rekao sam tihim glasom koji sam koristio kada sam zeleo da ljudima bude prijatnije u mom drustvu,sklapajuci ljubazan osmeh usnama,ne otkrivajuci zube.
Onda je podigla pogled,njene prostrane smedje oci su se prenule-skoro zbunjene-i pune nemih pitanja. Bio je to isti onaj izraz koji mi je zaokupljao vid cele prosle nedelje.
Dok sam gledao u te cudono duboke smedje oci,shvato sam da je mrznja-mrznja za koju sam smatrao da ova devojka nekako zasluzuje,samim postojanjem-isparila. Ne disuci,ne udisuci njen miris,bilo je tesko poverovati da bi bilo ko ovako ranjiv mogao ikada biti opravdati mrznju.
Obrazi su joj se zarumenili,i nije nista rekla.

42.Otvorena knjiga Empty Re: 2.Otvorena knjiga Sun Jul 12, 2009 3:29 am

**Anchi96**

**Anchi96**
Heroic vampire

Nisam odvajao pogled od njenih očiju, fokusirajući se samo na njihovu ispitivačku dubinu i pokušao sam da ignorišem privlačnu boju njene kože. Imao sam dovoljno daha da pričam još malo bez uvlačenja vazduha.
“Moje ime je Edvard Kalen,” rekao sam, iako sam znao da ona to zna. To je bio učtiv način da počnem. “Nisam imao priliku da se predstavim prošle nedelje. Ti mora da si Bela Svon.”
Izgledala je zbunjeno – opet je imala tu malu boru izmedju očiju. Trebalo joj je pola sekunde više nego što bi trebalo da odgovori.
“Otkud znaš moje ime?”, zahtevala je, i njen glas je malo pukao.
Sigurno sam je veoma preplašio. Ovo me je nateralo da se osećam krivim; bila je tako nezaštićena. Nasmejao sam se blago – bio je to zvuk za koji sam znao da čini ljude spokojnijim. Ali, bio sam oprezan oko mojih zuba.
“Oh, mislim da svi znaju tvoje ime.” Sigurno je shvatila da je postala centar pažnje u ovom monotonom mestu. “Ceo grad iščekuje tvoj dolazak.”
Namrštila se kao da je ova informacija bila neprijatna. Pretpostavio sam, s obzirom na to da je stidljiva kao što se činilo da jeste, pažnja je nešto loše za nju. Većina ljudi misli drugačije. Iako nisu hteli da se izdvajaju iz čopora, u isto vreme su žudeli za središtem pažnje.
“Ne,” rekla je. “Mislila sam, zašto si me nazvao Bela?”ž
“Da li bi radije da te zovem Izabela?” pitao sam, zaprepašćen činjenicom da nisam znao kuda ovo pitanje vodi. Nisam razumeo. Svakako, ona je jasno iznela svoje opredeljenje onog prvog dana. Da li su svi ljudi bili ovoliko neshvatljivi bez mentalnog konteksta kao vodiča?
“Ne, svidja mi se Bela,” odgovorila je, naginjući glavu blago na jednu stranu. Njen izgled – ako sam ga čitao kako treba – je bio razapet između neprijatnosti i zbunjenosti. “Ali mislim da me Čarli – to jest moj tata – zove Bela iza mojih leđa. Izgleda da me tako svi ovde znaju.” Njena koža je postala za nijansu crvenija.
“Oh,” rekao sam neubedljivo i brzo sklonio pogled s njenog lica.

Upravo sam shvatio šta je njeno pitanje značilo. Pogrešio sam – napravio grešku. Da nisam ovoliko prisluškivao sve druge tog prvog dana, onda bih je sigurno oslovio njenim punim imenom, kao i svi ostali. Primetila je razliku. Osetio sam žiganje nelagode. Bilo je veoma brzo od nje da primeti moju grešku. Veoma lukavo, pogotovo za nekoga ko bi trebao da bude zastrašen mojom blizinom. Ali imao sam većih problema od toga koje bi ona mogla da ima sumnje zaključane u svojoj glavi u pogledu mene.
Ponestalo mi je vazduha. Ako sam nameravao da opet pričam s njom, morao bih da udahnem.
Biće teško da se izbegne razgovor. Na nesreću po nju, deljenje ovog stola je učinilo nju mojim laboratorijskim partnerom, i moraćmo da radimo zajedno danas. Činilo bi se čudnim – i neshvatljivo nevaspitanim – da je ignorišem dok smo radili zadatak. To bi je učinilo još više sumnjičavom, uplašenijom.
Udaljio sam se što dalje od nje što sam mogao bez pomeranja mog sedišta, okrećući glavu u prolaz izmedju redova. Stegao sam se, skupljajući mišiće u tom mestu, i onda brzo udahnuo vazduh napunivši pluća, dišući samo kroz usta.
Ahh!
Bilo je istinski bolno. Čak i bez mirisanja je, mogao sam da je osetim na svom jeziku. Moje grlo je opet gorelo, žudnja nimalo slabija, kao i prvog trenutka kad sam uhvatio njen miris prošle nedelje. Skupio sam zube i pokušao da se smirim.
“Počnite,” naredio je gospodin Baner.
Činilo se da mi treba svaka moguća unca samokontrole koju sam postigao za 70 godina teškog rada da se okrenem devojci, koja je zurila u sto, i da se nasmešim.
“Dame prvo, partneru?” ponudio sam.
Pogledala je ka izrazu na mom licu i zbunila se, očiju širom otvorenih. Da li je bilo nešto čudno u mom izrazu lica? Da li sam je opet uplašio? Nije progovorila.
“A mogu i ja da počnem, ako želiš,” rekao sam tiho.
“Ne,” rekla je i njeno lice je iz belog opet prešlo u crveno. “Ja ću prva.”
Zurio sam u opremu na stolu, ishabani mikroskop, kutiju slajdova, radije nego da gledam u kovitlanje krvi ispod njene blede kože. Udahnuo sam još jendom kratko, kroz moje zube, i trznuo se kad sam zbog ukusa opet osetio bol u grlu.
“Profaza,” rekla je posle kratkog pregleda. Krenula je da skloni slajd iako ga je jedva i pogledala.
“Da li ti smeta da pogledam?” nagonski glupo, kao da sam ja jedan od njene vrste i posegnuo da zaustavim njenu ruku od sklanjanja slajda. Na trenutak, toplina njene kože me je gorela. Bilo je kao električni udar – sigurno mnogo topliji od pukih 98.6 stepeni. Toplina je proletela kroz moju šaku i uz moju ruku. Izvukla je svoju ruku koja je bila ispod moje.
“Izvini,” promrmljao sam kroz stegnuto grlo. Morajući da gledam negde drugde, zgrabio sam mikroskop i bacio kratak pogled kroz okular. Bila je u pravu.
“Profaza,” složio sam se.
Još uvek sam bio previše uznemiren da pogledam u nju. Dišući što sam tiše mogao kroz moje stisnute zube i pokušavajući da ignorišem vatrenu žeđ, skoncentrisao sam se na prost zadatak, pišući reć na odgovarajućoj liniji na laboratorijskom papiru, a onda sklonio prvi slajd kako bih stavio sledeći.
O čemu je sada mislila? Kako je to njoj izgledalo, kad sam dodinuo njenu šaku? Moja koža joj je sigurno bila odbojno hladna. Nije ni čudo što je toliko tiha. Bacio sam pogled na slajd.
“Anafaza,” rekao sam sam sebi dok sam pisao na drugoj lniji.
“Mogu li?” pitala je.
Pogledao sam u nju, iznenađen da vidim da je čekala očekujući, jednom rukom napola ispruženom ka mikroskopu. Nije izgledala uplašeno. Da li je stvarno mislila da sam pogrešno odgovorio?
Nisam mogao da se ne nasmejem na pogled pun nade na njenom licu dok sam odgurnuo mikroskop ka njoj.
Zurila je u okular sa žudnjom koja je brzo izbledela. Uglovi njenih usana su se okrenuli nadole.
“Slajd tri?” pitala je ne dižući pogled sa mikroskopa, ali držeći ruku ispruženu. Spustio sam sledeći slajd u njenu ruku, ne dopuštajući da moja koža dođe bilo gde blizu njene ovog puta. Sedeći pored nje je bilo kao da sedim pored toplotne lampe. Mogao sam da osetim da mi temperatura polako raste.
Nije gledala dugo u slajd. “Interfaza,” rekla je nonšalantno – možda trudeći se prejako da zvuči tako – i gurnula je mikroskop ka meni. Nije dodirnula papir,već je sačekala da ja upišem odgovor. Proverio sam – opet je bila u pravu.
Završili smo na ovaj nači, govoreći samo po jednu reč i nikad se ne gledajući u oči. Bili smo jedini koji su završili – drugi u razredu su imali problema sa zadatkom. Majk Njuton je izgleda imao problema sa koncentrisanjem - trudio se da gleda Belu i mene.
Voleo bih da je ostao gde god da je bio, mislio je Majk, gledajući me kiselo. Hmmm, interesantno. Nisam znao da je gajio bilo kakve loše misli o meni. Ovo je bio novi razvoj događaja, skor kao i dolazak ove devojke, činilo se. Još interesantnije, shvatio sam na sopstveno iznenađenje – osećenje je bilo uzajamno.
Pogledao sam opet u devojku, zadivljen širokim rasponom pustoši i prevrata koje je, uprkos njenom običnom, nepretećem pojavljivanju, ona iskalila na moj život.
Nije da nisam mogao da vidim zbog čega je Majk bio takav. U stvari je bila veoma lepa…..na neobičan način. Bolje nego da je prelepa,njeno lice je bilo zanimljivo. Ne baš simetrično – njena uska brada je bila van ravnoteže sa njenim širokim jagodicama; nesrazmerno i u bojama – svetao i taman kontrast njene kože i kose; i na kraju tu su njene oči prepune tihih tajni…
Oči koje su se odjednom probijale do mojih.
Zurio sam u nju, pokušavajući da pogodim bar jednu od tih tajni.
“Da li si nabavio sočiva?” pitala je naglo.
Koje čudno pitanje. “Ne.” Skoro sam se nasmešio na ideju popravljanja mog vida.
“Oh,” promrmljala je. “Učinilo mi se da je nešto drugačije sa tvojim očima.”
Odjednom sam se osetio hladnijim opet dok sam shvatao da očigledno nisam bio jedini koji pokušava da iščeprka tajne danas. Slegnuo sam ramenima, koja su još uvek bila kruta, i gledao naprod gde je profesor šetao ukrug.
Naravno da je bilo nešto drugačije sa mojim očima od poslednjeg puta kad je gledala u njih. Da pripremim sebe za današnje iskušenje, proveo sam ceo vikend u lovu, zasićujući moju žeđ koliko je to moguće, preterujući ustvari. Prezasitio sam se krvlju životinja, ali to nije napravilo neku razliku u odnosu na taj nečuven miris koji je lebdeo u vazduhu oko nje. Kada sam je poslednji put pogledao, moje oči su bile crne od žeđi. Sada, moje telo je plivalo u krvi, moje oči su bile kao toplo zlato. Svetli ćilibar od mog prekomernog pokušaja da zasitim žeđ.
Još jedna gređka. Da sam video šta je mislila tim pitanjem, mogao sam prosto da kažem da.
Sedeo sam pored ljudi već 2 godine u ovoj školi i ona je bila prva da me ispita dovoljno blizu da primeti promenu u boji mojih očiju. Drugi, dok su se divili lepoti moje porodici, su bili skloni tome da brzo spuste pogled kad im uzvratimo pogled. Posramljivali su se, blokirajući detalje našeg pojavljivanja u instinktivno nastojanje da se ni ne pokušavaju da razumeju. Neznanje je bilo blaženstvo za ljudski um.
Zašto je morala da bude baš ova devojka koja će videti toliko?
Gospodin Baner je prišao našem stolu. Zahvalno sam udahnuo veliku količinu čistog vazduha koji je doneo sa njim pre nego što se pomeša sa njenim mirisom.
“Dakle, Edvarde,” rekao je, gledajući u naše odgovore, “zar ne misliš da je Izabela trebala da dobije priliku sa mikroskopom?”
“Bela,” ispravio sam ga refleksivno. “Ustvari, ona je našla tri od pet.”
Misli gospodina Banera su bile skeptične kad se okrenuo devojci. “Da li si već radila ovu vežbu?”
Gledao sam, obuzet, dok se smešila, izgledajući malo posramljeno.
“Ne sa korenom luka.”
“Sa blastulom morune?” pitao je gospodin Baner.
“Aha.”
Ovo ga je iznenadilo. Današnji zadatak je bilo nešto što je izvukao iz naprednijeg kursa. Klimnuo je zamišljeno ka njoj. “Da li si bila u naprednom programu u Feniksu?”
“Da.”
Ona je bila napredna, onda, inteligentna za ljudsko biće. Ovo me nije iznenadilo.
“Dobro,” rekao je gospodin Baner, skupivši usne. “Pretpostavljam da je dobro što se vas dvoje laboratorijski partneri.” Okrenuo se i otišao mumlajući, “Tako bar druga deca imaju šansu da nauče nešto za sebe,” ispod daha. Sumnjao sam da je devojka mogla da čuje to. Počela je da crta krugove na svojoj svesci opet.
Dva ispusta do sad za pola sata. Veoma slabo pokazivanje sa moje strane. Iako nisam imao ni najmanju ideju šta je devojka mislila o meni – koliko se plašila, koliko je sumnjala? – znao sam da moram da uložim veći napor da bi je ostavio sa novim utiskom o meni. Nešto da joj da bolje uspomene od našeg poslednjeg surovog susreta.
“Baš šteta za sneg, zar ne?” rekao sam, ponavljajući mali razgovor koji sam čuo da već tuce učenika raspravlja. Dosadna, standardna tema za razgovor. Vreme – uvek sigurna tema.
Gledala je u mene sa očiglednom sumnjom u njenim očima – nenormalna reakcija sa moje sasvim normalne reči. “Ne baš,” rekla je, začuđujući me opet.
Pokušao sam da vratim razgovor na sigurne staze. Ona je bila iz mnogo svetlijeg, toplijeg mesta – njena koža je to odražavala nekako, uprkos svojoj lepoti – i hladnoća je sigurno činila nelagodnom. Moj hladan dodir sigurno jeste.
“Ti ne voliš hladnoću,” pretpostavio sam.
“Ni vlažnost,” složila se.
“Forks je sigurno teško mesto za tebe da živiš.” Možda nisi ni trebala da dođeš ovde, hteo sam da dodam. Možda treba da se vratiš tamo gde pripadaš. Nisam bio siguran da želim to, ustvari. Uvek bih se sećao mirisa njene krvi – da li je bilo ikakve garancije da je neću na kraju pratiti? Uostalom, ako ode, njen mozak će zauvek ostati misterija. Konstantna, dosadna zagonetka.
“Nemaš pojma koliko,” rekla je tiho, mrgodeći se na trenutak. Njeni odgovori nikad nisu bili ono što sam očekivao. Naterali su me da postavljam još pitanja.
“Zašto si onda došla ovde?” zahtevao sam, shvatajući u istom trenutku da je mi je ton bio previše optužujući, nedovoljno ležeran za razgovor. Pitanje je zvučalo neljubazno, kao da zabadam nos.
“To je…komplikovano.”
Trepnula je njenim krupnim očima, ostavljajući priču tako, i skoro sam eksplodirao od znatiželjnosti – radoznalost je gorela skoro kao i žeđ u mom grlu. Ustvari, shvatio sam da je postalo malo lakše da se diše; agonija je postajala podnošljivija kroz upoznatost.

52.Otvorena knjiga Empty Re: 2.Otvorena knjiga Sun Jul 12, 2009 3:30 am

**Anchi96**

**Anchi96**
Heroic vampire

“Mislim da mogu da pratim,” insistirao sam. Možda će joj obična ljubaznost pomoći da odgovara na moja pitanja dok god sam bio neuljudan da ih postavljam.
Gledala je nečujno u njene šake. Ovo me je činilo nestrpljivim; hteo sam da joj uzmem bradu u moju ruku i da joj podignem glavu da bih mogao da pročitam njene oči. Ali to bi bilo budalasto od mene – opasno – da dodirnem opet njenu kožu.
Odjednom je podigla pogled. Bilo je olakšanje to što sam mogao da vidim emocije u njenim očima opet. Progovorila je u žurbi, trčeći kroz reči.
“Moja majka se preudala.”
Ah, ovo je bilo dovoljno ljudski, lako da razumem. Patnja je prošla kroz njene bistre oči i napravila opet boru između njih.
“To ne zvuči toliko složeno” rekao sam. Moj glas je bio nežan iako se nisam trudio da bude takav. Njena tuga me je činila čudno bespomoćnim, želeći da postoji nešto što bih mogao da uradim da se ona oseća bolje. Čudan nagon. “Kada se to desilo?”
“Prošlog septembra.” Izdahnula je teško – ne baš uzdah. Držao sam dah dok je njen topli zadah dodirnuo moje lice.
“I ne sviđa ti se,” pretpostavio sam, tražeći još informacija.
“Ne, Fil je u redu,” rekla je, ispravljajući moju pretpostavku. Postojala je naznaka osmeha na uglovima njenih punih usana. “Previše mlad, možda, ali dovoljno dobar.”
Ovo se nije uklapalo u scenario koji sam gradio u mojoj glavi.
“Zašto onda nisi ostala sa njima” pitao sam, možda previše radoznalim glasom. Zvučalo je kao da njuškam. Što sam, ustvari, i radio.
“Fil putuje dosta. Igra bejzbol.” Opet se malo nasmejala kad je ovo izgovorila; ovaj izbor karijere je očigledno zabavljao.
I ja sam se nasmejao, ne razmišljajući. Nisam pokušavao da je nateram da se oseća slobodno. Njen osmeh me je samo naterao da se nasmešim u odgovor – da budem deo tajne.
“Jesam li čuo za njega?” U glavi sam preleteo preko imena svih profesionalnih igrača bejzbola, pitajući se koji Fil je bio njen….
“Verovatno ne. Ne igra baš dobro.” Još jedan osmeh. ”Samo u nižoj ligi. Putuje dosta.”
Spiskovi u mojoj glavi su se odmah prekinuli dok sam računao listu svih mogućnosti za manje od sekunde. U isto vreme, zamišljao sam i novi scenario.
“I tvoja majka te je poslala ovde da bi mogla da putuje s njim,” rekao sam.
Pravljenje pretpostavki je izvlačilo iz nje više informacija nego što je bio slučaj s pitanjima. Upalilo je opet. Njena brada se opet izbočila i njen izgled je odjednom bio tvrdoglav.
“Ne, nije me poslala ovde,” rekla je, i njen glas je sada imao nov, tvrd prizvuk.
Moja pretpostavka je uznemirila, iako nisam baš mogao da vidim kako. “Poslala sam sama sebe.”
Nisam mogao da shvatim njeno značenje, niti izvor njene uvređenosti. Bio sam potpuno izgubljen.
I zato sam odustao. Ova devojka nije imala smisla. Nije bila kao druga ljudska bića. Možda tišina njenog uma i parfem njenog mirisa nisu bili jedina neuobičajena stvar u vezi nje.
“Ne razumem.” priznao sam, nervirajući se da to priznam.
Uzdahnula je i gledala u moje oči duže nego što bi drugi ljudi mogli da podnesu.
“Prvo je bila sa mnom, ali joj je nedostajao,” objasnila je sporo, tonom koji je postajao sve usamljeniji sa svakom rečju. “To ju je činilo nesrećnom…..zato sam odlučila da je vreme da provedem neko kvalitetno vreme sa Čarlijem.”
Mala bora između njenih očiju se produbila.
“Ali sada si ti nesrećna,” promrmljao sam. Nisam mogao da prestanem da govorim moje hipoteze naglas, nadajući se da ću shvatiti od njenih reakcija. Ali ova, ipak, se nije činila daleko od traga.
“I?” rekla je, kao da ovo uopšte nije trebalo ni da se razmatra.
Nastavio sam da gledam u njene oči, osećajući da sam konačno dobio prvi uvid u njenu dušu. Video sam na osnovu te jedne reči gde je ona sebe stavljala kod svojih prioriteta. Za razliku od mnogih ljudskih bića, njene sopstvene potrebe su bile pri kraju liste.
Bila je nesebična.
Kad sam saznao ovo, misterija osobe koja se krila u svom tihom umu je počela da bledi pomalo.
„To mi se ne čini fer,“ rekao sam. Slegao sam ramenima, pokušavajući da izgledam opušteno, pokušavajući da sakrijem intenzitet moje radoznalosti.
Nasmejala se, ali bez naznake zabavljenosti u svom glasu. „Zar ti niko nije rekao? Život nije fer.“
Želeo sam da se nasmejem na njene reči, iako se, ni ja, nisam osetio zabavljenim. Znao sam ponešto o nepravičnosti života. „Mislim da sam čuo to negde ranije.“
Gledala je u mene, opet se čineći zbunjenom. Njene oči su odlutale, ali su se opet vratile na moje.
„I to je sve,“ rekla mi je.
Ali nisam bio spreman da dozvolim da ovaj razgovor dođe do kraja. Malo V između njenih očiju, ostatak njene tuge, me je tištilo. Želeo sam da ga izgladim sa mojim prstom. Ali, naravno, nisam mogao da je dodirnem. Bilo je nesigurno na toliko mnogo načina.
„Dobro se pretvaraš.“ Govorio sam polako, još uvek razmatrajući sledeću pretpostavku.
„Ali sam spreman da se opkladim da patiš više nego što dozvoljavaš bilo kome da vidi.“
Napravila je grimasu, sužavajući oči i napućivši usne. Nije joj se sviđalo kad su moje pretpostavke bile u pravu. Nije bila uobičajeni mučenik – nije htela publiku za svoj bol.
„Da li grešim?“
Malo se žacnula, ali inače se pretvarala da me ne čuje.
To me je nateralo da se nasmešim. „Nisam ni mislio.“
„Zašto to tebe briga?“ zahtevala je, još uvek gledajući negde drugde.
„To je veoma dobro pitanje,“ priznao sam, više za sebe nego da joj odgovorim.
Njena pronicljivost je bila mnogo bolja od moje – sve je shvatila do srži dok sam ja još lutao oko ivica, šetajući slepo kroz tragove. Detalji njenog veoma ljudskog života nisu trebali da me zanimaju. Bilo je pogrešno da brinem o tome šta ona misli. Osim štićenja moje porodice od sumnji, ljudske misli su bile nebitne. Nisam bio navikao na manjak intuitivnosti u bilo kom slučaju. Oslanjao sam se na moj poboljšan sluh previše – očigledno nisam opažao onoliko koliko sam mislio.
Devojka je uzdahnula i namrgodila se prema prednjem delu učionice. Nešto na njenom frustriranom izrazu lica je bilo smešno. Cela situacija, ceo razgovor je bio smešan. Niko nije bio u većoj opasnosti od mene od ove male devojke – u bilo kom trenutku sam mogao, rastrojen mojom smešnom udubljenošću u razgovor, da udahnem kroz nos i napadnem je pre nego što bih mogao da se zaustavim – a ona je bila iznervirana što nisam odgovorio na njeno pitanje.
“Da li te ja nerviram?” pitao sam, smešeći se na apsurdnost svega toga.
Pogledala me je brzo, a onda su njene oči izgledale kao da su uhvaćene mojim zurenjem.
“Ne baš,” rekla je. “Više ja nerviram sama sebe. Moje lice je tako lako da se pročita – moja majka me uvek zove njenom otvorenom knjigom.”
Namrštila se nezadovoljno.
Gledao sam je sa zadivljenošću. Razlog njene uznemirenosti je bio taj što je mislila da sam je pročitao previše lako. Kako čudno. Nikad nisam utrošio toliko truda pokušavajući da razumem nekoga u celom mom životu – ili bolje reći postojanju, pošto život teško da je bio prava reč.
Ja ustvari i nisam imao život.
“Naprotiv,” protivio sam se. Odjednom sam bio na ivici, predosećaj me učinio uznemirenim. “Mislim da te je veoma teško pročitati.”
“Onda mora da si dobar čitač,” pretpostavila je, čineći njenu pretpostavku, opet, tačnom.
“Obično,” složio sam se.
Uputio sam joj širok osmeh, puštajući da mi se usne povuku i otkriju redove sjajnih, neverovatno oštrih zuba iza njih.
To je bilo glupo od mene, bio sam neočikivano očajan da joj dam do znanja neku vrstu upozorenja. Njeno telo je bilo bliže mom nego ranije, okrećući se u pravcu našeg razgovora. Sve male naznake i znaci koji su bili dovoljni da uplaše ostatak čovečanstva izgleda nisu delovali na nju. Zašto nije pobegla od mene u strahu? Sigurno je videla dovoljno moje tamne strane da shvati opasnosti, intuitivna kao što se činilo da jeste.
Nisam video da li je moje upozorenje imalo željeni efekat. Gospodin Baner je zamolio za pažnju u tom trenutku, i ona se odmah okrenula od mene. Činilo se da joj je laknulo zbog tog prekida, možda je nesvesno razumela upozorenje.
Nadao sam se da jeste.
Prepoznao sam fasciniranje koje je raslo u meni, iako sam pokušavao da ga iskorenim. Nisam smeo da dopustim da mi Bela Svon bude interesantna. Ili bolje rečeno, ona nije smela to da dopusti.
Već sam jedva čekao za novu priliku da razgovaram sa njom. Želeo sam da znam više o njenoj majci, njenom životu pre nego što je došla ovde, njenom odnosu sa ocem. Sve beznačajne detalje koji će mi upotpuniti njen karakter. Ali svaka sekunda provedena sa njom je bila greška, rizik koji ona nije smela da preuzmme.
Ne razmišljajući, zabacila je njenu gustu kosu baš u trenutku kad sam dozvolio sebi da udahnem još jednom. Naročito koncentrisan talas njenog mirisa je dodirnuo moje grlo.
Bilo je kao prvog dana – goreća lopta. Bol suve vatre me je napravio ošamućenim. Morao sam da zgrabim sto opet da bih zadržao sebe na svom sedištu. Ovaj put sam imao malo više kontrole. Barem nisam ništa slomio. Čudovište je režalo u meni, ali nije uživalo u mom bolu. Bilo je previše vezano. Na trenutak, prestao sam u potpunosti da pišem, i udaljio se od devojke što sam više mogao. Ne, nisam smeo da priuštim da mi ova devojka bude fascinantna. Što mi je bila interisantnija, bilo je sve verovatnije da ću je ubiti. Već sam napravio dva manja propusta danas.
Da li ću napraviti i treći, ne tako mali?
Čim je zvono zazvonilo, izleteo sam iz učionice – verovatno uništavajući svaki utisak ljubaznosti koji sam se trudio da ostavim u toku časa.
Opet, udisao sam čist, mokar vazduh napolju kao da je kao da je lekovito ulje.
Požurio sam da napravim što veću udaljenost između mene i devojke što je moguće.
Emet me je čekao ispred vrata našeg časa španskog. Čitao je moj divlji izraz lica na trenutak. „Kako je prošlo?“ pitao je oprezno.
„Niko nije umro,“ promrmljao sam.
„Pretpostavljam da je i to nešto. Kad sam video Alis da napušta čas pred kraj, pomislio sam....“

62.Otvorena knjiga Empty Re: 2.Otvorena knjiga Sun Jul 12, 2009 3:30 am

**Anchi96**

**Anchi96**
Heroic vampire

„Da li si dobro Edvarde?“ Gospođa Gof je upitala, iznenađena mojim naglim pokretom. Mogao sam da vidim moje lice u njenom umu i znao sam da izgledam daleko od dobrog.
„Izvinjavam se,“ promrmljao sam, dok sam kretao ka vratima.
„Emete, moim te, možeš li da pomogneš tvom bratu?“ pitala je, pokazujući beznadežno ka meni dok sam žurio da izađem iz sobe.
„Naravno,“ čuo sam ga da kaže. A onda je bio odmah iz mene.
Pratio me je do udaljenog dela zgrade, gde me je zgrabio i stavio njegovu ruku na moje rame.
Odgurnuo sam mu ruku sa nepotrebnom silinom. To bi slomilo kosi u ljudskoj šaci i kosti u ruci prikačenoj za šaku.
„Izvini, Edvarde.“
„Znam.“ Udisao sam velike količine vazduha, pokušavajući da razbistrim glavu i pluća.
„Da li je stvarno toliko loše?“ pitao je, pokušvaju ći da ne razmišlja o mirisu i ukusu u njegovom sećanju dok je to pitao i nije baš uspevao.
„Još gore, Emete, još gore.“
Ućutao je na trenutak.
„Možda...“
„Ne, ne bi bilo bolje da pređem preko toga. Vrati se na čas, Emete. Hoću da budem sam.“
Okrenuo se bez ijedne reči ili misli i otišao brzo. Reći će profesorki španskog da sam bolestan, ili da bežim, ili da sam vampir koji je potpuno van kontrole. Da li je u stvari i bilo bitno? Možda se i ne vraćam. Možda moram da odem.
Opet sam otišao do kola, čekajući da se škola završi. Da bih se sakrio. Opet.
Možda sam trebao da provedem neko vreme odlučujući ili pokušavajući da učvrstim moju rešenost, ali, kao zavisnik, uhvatio sam sebe kao tražim kroz brbljanje misli koje potiče iz školskih zgrada. Poznati glasovi su iskakali, ali nisam bio zainteresovan za Alisine vizije ili Rozaline žalbe trenutno. Lako sam našao Džesiku, ali devojka nije bila sa njom, i zato sam nastavio da tražim. Misli Majka Njutona su mi privukle pažnju i konačno sam je našao, na fizičkom sa njim. Bio je nesrećan, zato što sam pričao danas sa njom na biologiji. Razmišljao je o njenim odgovorim kada je spomenuo tu temu...
„Nikad ga nisam video da razgovara sa nekim više od reči ili dve. Naravno da je uvideo da je Bela interesantna. Ne sviđa mi se način na koji gleda u nju. Ali nije izgledala previše uzbuđeno zbog njega. Šta li je rekla? „Pitam se šta je bilo s njim prošlog ponedeljka.“ Tako nešto. Nije zvučalo kao da je zanima. Nije mogao biti neki razgovor...“
Pričom je sam sebe izvukao iz pesimizma, oraspoložen idejom da Belu nije interesovao razgovor sa mnom. Ovo me je iznerviralo više nego što je bilo dozvoljeno, pa sam prestao da ga slušam.
Stavio sam CD bučne muzike u stereo i pojačao ga sve dok nije ugušio druge glasove. Morao sam jako da se koncentrišem na muziku da bih odvratio sebe od vraćanja na misli Majka Njutona, da špijuniram nesumnjičavu devojku...
Varao sam nekoliko puta, kako se čas približavao kraju. Ne špijuniram, ubeđivao sam sam sebe. Samo sam se pripremao. Hteo sam tačno da znam kada će napustiti salu za fizičko, kada će biti na parkingu. Nisam želeo da me iznenadi. Kad su učenici počeli da prolaze kroz vrata sale za fizičko, izašao sam iz auta, ne baš siguran zašto sam to uradio. Kiša je rominjala – ignorisao sam je dok je polako natopljavala moju kosu. Da li sam želeo da me vidi ovde? Da li sam se nadao da će doći i popričati sa mnom? Šta sam to radio?
Nisam se pomerio, iako sam pokušavao da ubedim sebe da se vratim u kola, znajući da je moje ponašanje bilo dostojno prekora. Zadržao sam ruke prekrštene preko grudi i disao sam veoma plitko dok sam gledao kako ide u mom pravcu, dok su joj se uglovi usana spuštali na dole. Nije pogledala u mene. Nekoliko puta je bacila pogled ka oblacima sa grimasom, kao da su je vređali.
Bio sam razočaran kad je stigla do kola pre nego što je morala da prođe pored mene. Da li bi razgovarala sa mnom? Da li bih joj ja nešto rekao?
Ušla je u izbledeli crveni Ševrolet kamionet, ta zarđala gromada je bila starija od njenog oca. Gledao sam dok je palila kamionet – stari motor je grmeo glasnije od bilo kog drugog vozila na parkingu – a onda pruža njene ruke ka grejanju.
Hladnoća je bila neprijatna za nju – nije je volela. Pročešljala je njene prste kroz gustu kosu, približavajući lokne ka toplom vazduhu, kao da pokušava da ih osuši. Zamišljao sam kako je kabina tog kamioneta mirisala, a onda sam brzo izbrisao tu misao.
Bacala je pogleda oko nje, kao da se spremala da se isparkira, a onda je konačno pogledala u mom pravcu. Zurila je u mom pravcu samo pola sekunde, i sve što sam mogao da pročitam u njenim očima je bila iznenađenost pre nego što je pogledala na drugu stranu, i krenula unazad. A onda zacvilila da bi stala opet - zadnji deo njenog kamioneta je promašio sudar sa malim automobilom Erin Tig samo za nekoliko centimetara.
Gledala je u retrovizor, sa ustima otvorenim zbog jada. Kad je drugi auto prošao pored nje, proverila je sve svoje slepe tačke dvaput i onda se isparkirala sa tolikom pažnjom da me je nateralo da se iskezim. Izgledalo je kao da misli da je ona opasnost u tom njenom oronulom kamionetu.
Pomisao da je Bela Svon opasna po bilo koga, bez obzira na to šta vozi, me je naterala da se smejem dok je ta devojka prolazila pored mene, gledajući pravo ispred sebe.

72.Otvorena knjiga Empty Re: 2.Otvorena knjiga Sun Jul 12, 2009 3:31 am

**Anchi96**

**Anchi96**
Heroic vampire

Prvi deo Otvorene knjige prevela je TwA.Ta a drugi deo Twilight's angel.

Sponsored content



Na vrh  Poruka [Stranica 1/1]

Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu


Copyright © Twilight Serbia | Design by: Twilight_Girl/Nina | Hosted by: Forumotion

Free forum | ©phpBB | Free forum support | Report an abuse | Latest discussions