Prevod na srpski-Midnight Sun

Ajde da se ne natezemo,ja cu prevesti ovo sto je ostalo u 1.poglavlju.

Ajde onda cu ja da prevedem sto je ostalo u 3poglavlju od 65-74 od Anchi96 OK?! pa cu onda 8 poglavlje kad stignem.

Evo od 6-10. Nastavak sledi Samo da vam kazem da se tekst moze copy/paste,ja sam sada to uradila i setila sam se da ste nesto pricali o tome,nisam sigurna,samo da vas obavestim da mi radi...

anchy super! hvala


6-10
Jako,jako retko,neko bi pogodio. Mi im ne bismo dali sansu da potvrde svoje pretpostavke. Jednostavno bismo nestali,i postajali nista drugo do zastrasujuceg secanja…
Nista nisam cuo,iako sam slusao pazljivo dok se Dzesikin nestasni unutrasnji monolog nastavljao. Kao da niko nije sedeo pored nje. Kako licno,da li se devojka pomerila? Nije se cinilo verovatno,jer je Dzesika jos uvek cavrljala sa njom. Pogledao sam da proverim,osecajuci da sam izgubio balans. Proveravam ono sto bi moj poseban ‘sluh’ trebao da mi kaze-bilo je nesto sto nikada nisam morao da radim.
Ponovo,moj pogled ostao je zakljucan u istim prostranim smedjim ocima. Sedela je tamo gde i pre, i gledala u nas,sto je bilo normalno,predpostavio sam jer ju je Dzesik ajos uvek castila tracevima o Kalenovima.
Razmisljati o nama,takodje,bi bilo prirodno.
Ali nisam mogao cuti ni sapat.
Obrazi su joj postali izazovno crveni kako je spustila glavu da izbegne sramotu jer je uhvacena kako bulji u nepoznata lica. Bilo je dobro sto je Dzasper jos uvek gledao kroz prozor. Nisam zeleo da zamisljam kakav bi lagani tok krvi imao uticaj na njegovu kontrolu.
Emocije na njenom licu bile su toliko ocigledne,jednako kao sto bi bile da su joj ispisane na celu: iznenadjenje,dok je neznajuci usvajala znake tanke razlike izmedju svoje i nase vrste, znatizelja, dok je slusala Dzesikinu priu,I jos nesto…fasciniranost? Ne bi bio prvi put. Bili smo lepi njima,nasem odredjenom plenu. Onda,naravno,i sramota jer sam je ohvatio dok nas je gledala.
Ali ipak,iako su njene misli bile ocigledne u njenim cudnim ocima-cudne,zbog njihove dubine; smedje oci cesto su bile pltke u svojoj tami-nisam mogao cuti nista osim tisine sa mesta na kome je sedela. Bas nisata.
Na momenat sam osetio nelagodnost.
Ovo je bilo nesto sa cime se nikada ranije nisam susreo. Da li nesto nije bilo u redu sa mnom? Osecao sam se isto kao i uvek. Zabrinut,poslusao sam pazljivije.
Svi glasove koje sam do tada blokirao,poceli su da vriste u mojoj glavi/
…pitam se kakvu muziku slusa…mozda bih mogao spomenuti onaj novi CD… Majk Njutn je razmisljao,dva stola od naseg-fiksiran na Belu Svon.

Pogledaj ga kako bulji u nju. Nije li mu dovoljno sto pola devojaka iz skole ceka da on…Erik Jorkieve misli takodje su se vrtele oko devojke.
…tako odvratno.Pomislio bi da je poznata ili nesto…Cak i Edvard Kalen bulji… Loren Malori bila je toliko ljubomorna da bi joj lice,po svim pravilima,trebalo biti zeleno. I Dzesika,razmece se svojom novom najboljom drugaricom. Kako smesno…
…Kladim se da su je svi to pitali. Ali htela bih da razgovaram sa njom. Smislicu neko originalnije pitanje…Esli Dauling se zamislila.
…mozda bude sa mnom na Spanskom…ponadao se Dzun Ricardson.
…tona stvari za veceras! Matematika,pa test iz engleskog. Nadam se da moja mama… Andjela Veber,tiha devojka,cije su misli bile neobicno drage,bila je jedina za stolom koja nije bila obsednuta tom Belom.
Mogao sam sve da ih cujem,cujem svaku nistavnu stvar o kojoj su mislili kako im je prolazila kroz glavu. Ali bas nista od nove ucenice sa varljivo komunikativnim ocima.
I,naravno,mogao sam cuti sta devojka govori dok prica sa Dzesikom. Nisam morao da citam misli da bih mogao da cujem njen spusteni,bistri glas na udaljenom delu prostorije.
“Ko je momak sa crvenkasto-smedjom kosom?” Cuo sam je da pita,potajno bacivsi pogled na mene iz uglova ociju,koji je brzo skrenula kada je primetila da je ja jos uvek gledam.
Da sam imao vremena da se nadam da ce mi slusanje njenog glasa pomoci da odredim ton njenih misli,izgubljenih negde gde ih se nisam mogao domoci,odmah bi bio razocaran. Najcesce,misli su ljudima dolazile u slicnoj visini kao i njihovi fizicki glasovi. Ali ovaj tihi,stidljivi glas bio mi je nepoznat,nije bio jedan od stotine glasova koji su odzvanjali u prostoriji,u to sam bio siguran. Potpuno novi.
O,srecno,idiote! Dzesika je pomislila pre nego sto je odgovorila na devojcino pitanje. “To je Edward. On je predivan,naravno,ali nemoj gubiti vreme. On ne izlazi sa curama. Izgleda da nijedna od cura nije dovoljno dobra da bude sa njim”,progundjala je.
Okrenuo sma glavu da sakrijem osmeh. Dzesika i njene drugarice nisu imale pojma koliko su sretne sto mi se nijedna od njih ne dopada.


Pored trenutnog humora,osetio sam cudan impuls,onaj koji ocigledno nisam potpuno razumeo. Imao je veze sa zlobnim naglaskom koji su imale Dzesikine misli,i kojeg nova devojka nije ila svesna… Osetio sam najcudniju potrebu da stanem izmedju njih,da zaklonim tu Belu Svon od tamnih misli Dzesikinog uma. Kako cudna stvar za osetiti. Pokusavajuci da otkrijem koji je motiv stajao iza impulsa,jos jednom sa proucio novu devojku.
Mozda je to samo bio davno zakopan zastitnicki instikt-jaci za slabijega.
Ova devojka je izgledala ranjivije nego njene skolske kolege. Koza joj je bila toliko providna,da je bilo tesko poverovati da joj pruza ikakvu zastitu od spoljnog sveta. Mogao sam videti ritmicno pulsiranje krvi kroz nejne vene ispod bistre,blede membrane… Ali ne treba da se koncentrisem na to. Bio sam dobar u ovome zivotu koji sma odabrao,ali bio sma jednako zedan koliko i Dzasper,i nije bilo razloga za prizivanje iskusenja.
Postojao je slab prelaz izmedju njenoh obrva,i cinilo se da ona toga nije svesna.
Bilo je neverovatno frustrirajuce! Lako sam mogao videti da je za nju napor da sedi tamo,razgovara sa strancima.da bude centar paznje. Mogao sam osetiti njenu stidljivost po slabim ramenima,neprimentno pogrbljenim,kao da je ocekivala da ce bi u svakom momentu mogla biti odbijena. Ali ipak,mogao sam samo osetiti,samo videti,samo zamisliti. Nije bilo nicega osim tisine u toj nimalo posebnoj ljudskoj devojci. Nista nisam mogao da cujem. Zasto?
“Hocemo li?”,Rozali je promrmljala,prekidajuci mi fokusiranost.
Skrenuo sam pogled od devojke,osecajuci olaskicu. Nisam zeleo da nastavim da propadam u ovo-iritiralo me je. I nisam zeleo da stvorim ikakvu zainteresovanost za njene skrivene misli samo zato sto su bile skrivene od mene. Bez sumnje,kada budem desifrovao njene misli-a HOCU naci nacim za to-bice jednako sretne I beznacajne kao I kod svakog ljudskog bica. Nije vredno napora koji bih utrosio da ih dosegnem.
“Pa,da li se nova vec boji nas?”,Emet je upitao,jos uvek cekajuci na moj odgovor na njegovo proslo pitanje.
Slegnuo sam ramenima. Nije bio dovoljno zainteresovan da mu odajem vise informacija. Niti bih ja trebao biti zainteresovan.
Ustali smo od stola i izasli iz kafeterije.


Emet,Rozali i Dzasper pretvarali su se da su na cetvrtoj godini; otisli su na predavanja. Ja sam igrao mladju ulogu od njih. Krenuo sam na cas biologije za ucenike trece godine,pripremajuci svoj um za dosadu. Nije bilo verovatno da ce gospodin Baner,prosecno inteligentan covek,uspeti da ispredaje bilo sta sto ce iznenaditi nekoga ko ima dva doktorata iz medicine.
U kabinetu,seo sam na stolicu i razbacao knjige-rekviziti,vise;nisu sadrzale nista sto vec ne znam-po stolu. Bio sam jedini ucenik koji je imao ceo sto samo za sebe. Ljudi nisu bili dovoljno pametni da ZNAJU da me se plase,ali njihovi instinkti za prezivljavanje bili su dovoljni da me se klone.
Prostorija se polako punila kako su dolazili sa rucka. Zavalio sam se u stolicu i pustio da vreme prolazi. Ponovo,zazeleo sam da mogu da spavam.
Jer sam razmisljao o njoj,kada je Andjela Veber uvela novu devojku kroz vrata,njeno ime skrenulo mi je paznju.
Bela se cini sramezljiva kao i ja. Kladim se da joj je tesko danas. Volela bih da mogu nesto da kazem…ali bih verovatno samo zvucala glupo.
To! Majk Njutn je pomislio,okrecuci stolicu da gleda devojku kako ulazi.
Ipak,sa mesta na kome je stajala Bela Svon-nista. Prazno mesto tamo gde bi trebale njene misli da me iritiraju i nerviraju.
Priblizila se,hodajuci kroz prolaz pored mene da dodje do profesorovog stola.Jadna devojka; mesto pored mene bilo je jedino slobodno. Automatski,ocistio sam njenu stranu stola,gurajuci svoje knjige na gomilu. Sumnjam da ce se osecati veoma prijatno tamo. Cekao ju je dug semestar-ako nigde,onda barem u ovom predmetu. Mozda,ipak,sedeci pored nje,mozda cu upseti da otkrijem njene tajne…nije kao da sam ikada trebao blizak pristup…nije kao da bih pronasao ista vredno slusanja…
Bela Svon prosla je kroz mlaz toplog vazduha koji je duvao u mom smeru iz ventilacije.
Njen miris udario me je kao topovska kugla. Nije postojala dovoljno nasilna slika koja bi prikazala silu onoga sto mi se tog momenta dogodilo.
U tom momentu,nisam bio ni blizu ljudskog bica koje sam nekada bio;nista od tragova delova ljudskosti kojima sam uspevao da se prekrijem nije ostalo.

Bio sam predator. Ona moj plen. Nista na svetu nije postojalo osim te ostine.
Nije bilo sobe pune svedoka-u mojoj glavi oni su vec bili sporedna steta. Misterija njenih misli bila je zaboravljena. Njene misli nisu nista znacile,ionako ih ne bi jos dugo postojalo.
Ja sam bio vampir a ona je imala najsladju krv koju sam omirisao u proteklih osamdeset godina.
Nisam mogao zamisliti da takav miris postoji. Da sam znao da postoji,jos mnogo ranije bih posao u potragu za njim. Celu planetu bih pretrazio za njega. Mogao sam zamisliti ukus…
Zedj mi je palila grlo poput plamena. Usta su mi bila vrela i suva.
U razbijanju senzacije nije pomogao svez tok otrova. Stomak mi se prevrnuo od gladi koja je bila eho zedji. Misici su mi se stegli spremni da otpuste.
Nije prosla cela sekunda. Jos uvek je cinila onaj korak koji ju je uputio u mom smeru.
Kako je njeno stopalo dotaklo zemlju,oci su joj kliznule prema meni,pokret za koji je verovala da je bio skriven. Njen pogled je sreo moj,I video sam svoj odraz u prostranom ogledalu njenih ociju.
Sok koji sam video na njenom licu kupio joj je nekoliko trnovitih momenata zivota.
Nije mi olaksavala. Kada je procitala moj izraz lica,obrazi su joj se natopili krvlju ponovo,bojadisuci njene obraze najukusnijom bojom koju sam ikada video. Miris je bio gusta magla na mom mozgu. Jedva da sam mogao razmisljati. Moje misli su pobesnele,odupiruci se kontroli,rastrojene.
Sada je hodala brze,kao da je razumela potrebu za bezanjem.Zbog zurbe je postala nespretna-zapela je i posrnula,skoro padajuci na devojku koja je sedela ispred mene. Ranjiva,slaba. Cak I vise nego sto je normalno za ljudsko bice.
Pokusao sam da se fokusiram na lice koje sam video u njenim ocima,lice koje sam gadeci se prepoznavao. Lice cudovista u meni-lice koje sam potistivao decenijama punim truda i bezkompromisne discipline. Kako lako je sada isplivalo na povrsinu!
Miris se ponovo kovitlao oko mene, rasturajuci moje misli i skoro me izbacivsi sa stolice.
Ne.

izvinjavam se zbog greski i italic-a

TNX
Da li mozes da postavis?

Sta? tj.koji deo? ako mislis na kopiranje eng verzije.

Da, Midnight Sun...

E ovako imamo sada:

1-10
16-65
75-89
116-139

tj. 2,4 i 6 poglavlje

Evo prvo poglavlje,prvih 5 stranica,ako treba jos,recite. ne kontam bas sta ce vam,ali dobro

1. First Sight
This was the time of day when I wished I were able to sleep.
High school.
Or was purgatory the right word? If there was any way to atone for my sins, this
ought to count toward the tally in some measure. The tedium was not something I grew
used to; every day seemed more impossibly monotonous than the last.
I suppose this was my form of sleep—if sleep was defined as the inert state
between active periods.
I stared at the cracks running through the plaster in the far corner of the cafeteria,
imagining patterns into them that were not there. It was one way to tune out the voices
that babbled like the gush of a river inside my head.
Several hundred of these voices I ignored out of boredom.
When it came to the human mind, I’d heard it all before and then some. Today,
all thoughts were consumed with the trivial drama of a new addition to the small student
body here. It took so little to work them all up. I’d seen the new face repeated in thought
after thought from every angle. Just an ordinary human girl. The excitement over her
arrival was tiresomely predictable—like flashing a shiny object at a child. Half the
sheep-like males were already imagining themselves in love with her, just because she
was something new to look at. I tried harder to tune them out.
Only four voices did I block out of courtesy rather than distaste: my family, my
two brothers and two sisters, who were so used to the lack of privacy in my presence that
they rarely gave it a thought. I gave them what privacy I could. I tried not to listen if I
could help it.
Try as I may, still…I knew.
Rosalie was thinking, as usual, about herself. She’d caught sight of her profile in
the reflection off someone’s glasses, and she was mulling over her own perfection.
Rosalie’s mind was a shallow pool with few surprises.
2008 Stephenie Meyer
2
Emmett was fuming over a wrestling match he’d lost to Jasper during the night. It
would take all his limited patience to make it to the end of the school day to orchestrate a
rematch. I never really felt intrusive hearing Emmett’s thoughts, because he never
thought one thing that he would not say aloud or put into action. Perhaps I only felt
guilty reading the others’ minds because I knew there were things there that they
wouldn’t want me to know. If Rosalie’s mind was a shallow pool, then Emmett’s was a
lake with no shadows, glass clear.
And Jasper was…suffering. I suppressed a sigh.
Edward. Alice called my name in her head, and had my attention at once.
It was just the same as having my name called aloud. I was glad my given name
had fallen out of style lately—it had been annoying; anytime anyone thought of any
Edward, my head would turn automatically…
My head didn’t turn now. Alice and I were good at these private conversations.
It was rare that anyone caught us. I kept my eyes on the lines in the plaster.
How is he holding up? she asked me.
I frowned, just a small change in the set of my mouth. Nothing that would tip the
others off. I could easily be frowning out of boredom.
Alice’s mental tone was alarmed now, and I saw in her mind that she was
watching Jasper in her peripheral vision. Is there any danger? She searched ahead, into
the immediate future, skimming through visions of monotony for the source behind my
frown.
I turned my head slowly to the left, as if looking at the bricks of the wall, sighed,
and then to the right, back to the cracks in the ceiling. Only Alice knew I was shaking
my head.
She relaxed. Let me know if it gets too bad.
I moved only my eyes, up to the ceiling above, and back down.
Thanks for doing this.
I was glad I couldn’t answer her aloud. What would I say? ‘My pleasure’? It
was hardly that. I didn’t enjoy listening to Jasper’s struggles. Was it really necessary to
experiment like this? Wouldn’t the safer path be to just admit that he might never be able
2008 Stephenie Meyer
3
to handle the thirst the way the rest of us could, and not push his limits? Why flirt with
disaster?
It had been two weeks since our last hunting trip. That was not an immensely
difficult time span for the rest of us. A little uncomfortable occasionally—if a human
walked too close, if the wind blew the wrong way. But humans rarely walked too close.
Their instincts told them what their conscious minds would never understand: we were
dangerous.
Jasper was very dangerous right now.
At that moment, a small girl paused at the end of the closest table to ours,
stopping to talk to a friend. She tossed her short, sandy hair, running her fingers through
it. The heaters blew her scent in our direction. I was used to the way that scent made me
feel—the dry ache in my throat, the hollow yearn in my stomach, the automatic
tightening of my muscles, the excess flow of venom in my mouth…
This was all quite normal, usually easy to ignore. It was harder just now, with the
feelings stronger, doubled, as I monitored Jasper’s reaction. Twin thirsts, rather than just
mine.
Jasper was letting his imagination get away from him. He was picturing it—
picturing himself getting up from his seat next to Alice and going to stand beside the little
girl. Thinking of leaning down and in, as if he were going to whisper in her ear, and
letting his lips touch the arch of her throat. Imagining how the hot flow of her pulse
beneath the fine skin would feel under his mouth…
I kicked his chair.
He met my gaze for a minute, and then looked down. I could hear shame and
rebellion war in his head.
“Sorry,” Jasper muttered.
I shrugged.
“You weren’t going to do anything,” Alice murmured to him, soothing his
chagrin. “I could see that.”
I fought back the grimace that would give her lie away. We had to stick together,
Alice and I. It wasn’t easy, hearing voices or seeing visions of the future. Both freaks
among those who were already freaks. We protected each other’s secrets.
2008 Stephenie Meyer
4
“It helps a little if you think of them as people,” Alice suggested, her high,
musical voice too fast for human ears to understand, if any had been close enough to
hear. “Her name is Whitney. She has a baby sister she adores. Her mother invited Esme
to that garden party, do you remember?”
“I know who she is,” Jasper said curtly. He turned away to stare out one of the
small windows that were spaced just under the eaves around the long room. His tone
ended the conversation.
He would have to hunt tonight. It was ridiculous to take risks like this, trying to
test his strength, to build his endurance. Jasper should just accept his limitations and
work within them. His former habits were not conducive to our chosen lifestyle; he
shouldn’t push himself in this way.
Alice sighed silently and stood, taking her tray of food—her prop, as it were—
with her and leaving him alone. She knew when he’d had enough of her encouragement.
Though Rosalie and Emmett were more flagrant about their relationship, it was Alice and
Jasper who knew each other’s every mood as well as their own. As if they could read
minds, too—only just each other’s.
Edward Cullen.
Reflex reaction. I turned to the sound of my name being called, though it wasn’t
being called, just thought.
My eyes locked for a small portion of a second with a pair of wide, chocolatebrown
human eyes set in a pale, heart-shaped face. I knew the face, though I’d never
seen it myself before this moment. It had been foremost in every human head today. The
new student, Isabella Swan. Daughter of the town’s chief of police, brought to live here
by some new custody situation. Bella. She’d corrected everyone who’d used her full
name…
I looked away, bored. It took me a second to realize that she had not been the one
to think my name.
Of course she’s already crushing on the Cullens, I heard the first thought
continue.
Now I recognized the ‘voice.’ Jessica Stanley—it had been a while since she’d
bothered me with her internal chatter. What a relief it had been when she’d gotten over
2008 Stephenie Meyer
5
her misplaced infatuation. It used to be nearly impossible to escape her constant,
ridiculous daydreams. I’d wished, at the time, that I could explain to her exactly what
would have happened if my lips, and the teeth behind them, had gotten anywhere near
her. That would have silenced those annoying fantasies. The thought of her reaction
almost made me smile.
Fat lot of good it will do her, Jessica went on. She’s really not even pretty. I
don’t know why Eric is staring so much…or Mike.
She winced mentally on the last name. Her new infatuation, the generically
popular Mike Newton, was completely oblivious to her. Apparently, he was not as
oblivious to the new girl. Like the child with the shiny object again. This put a mean
edge to Jessica’s thoughts, though she was outwardly cordial to the newcomer as she
explained to her the commonly held knowledge about my family. The new student must
have asked about us.
Everyone’s looking at me today, too, Jessica thought smugly in an aside. Isn’t it
lucky Bella had two classes with me…I’ll bet Mike will want to ask me what she’s—
I tried to block the inane chatter out of my head before the petty and the trivial
could drive me mad.
“Jessica Stanley is giving the new Swan girl all the dirty laundry on the Cullen
clan,” I murmured to Emmett as a distraction.
He chuckled under his breath. I hope she’s making it good, he thought.
“Rather unimaginative, actually. Just the barest hint of scandal. Not an ounce of
horror. I’m a little disappointed.”
And the new girl? Is she disappointed in the gossip as well?
I listened to hear what this new girl, Bella, thought of Jessica’s story. What did
she see when she looked at the strange, chalky-skinned family that was universally
avoided?
It was sort of my responsibility to know her reaction. I acted as a lookout, for
lack of a better word, for my family. To protect us. If anyone ever grew suspicious, I
could give us early warning and an easy retreat. It happened occasionally—some human
with an active imagination would see in us the characters of a book or a movie. Usually
they got it wrong, but it was better to move on somewhere new than to risk scrutiny.
2008 Stephenie Meyer

1o-15, gotovo 1. Poglavlje! jupiii!!!

Ruka mi se zgrcila stezuci sto,u pokusaju da ostanem na mestu.
Drvo nije bilo dovoljno jako.Ruka mi je propala kroz povrsinu I u njoj se zadrzalo rapadnuto drvo,dok su u ostatku drveta ostali utisnuti tragovi moje sake.
Unisti dokaze. To je bilo osnovno pravilo. Brzo sam razdrobio krajeve oblika vrhovima prstiju,tako da je ostala samo neravna rupa I gomila strugotina na podu,koje sam rasterao nogom.
Unisti dokaze. Nebitna steta…
Znao sam sta sledi. Devojka ce morati da sedne pored mene,I ja cu je morati ubiti.
Nevini posmatraci u kabinetu,osamnaestero druge dece I jedan muskarac,ne bi smeli da napuste prostoriju,sa obzirom da bi videli sta bi se uskoro trebalo dogoditi.
Odustao sam od pomisli na ono sto moram uciniti. Cak I u mom najgorem stanju,nikada nisam izvrsio takvo zverstvo. Nikada nisam ubio nevine,ne u proteklih osam decenija.A sada planiram da zakoljem dvadesetero odjednom.
Lice monstruma u ogledalu me je ismevalo.
Iako se jedan deo mene zgrozavao od monstruma,drugi je planirao.
Ako ubijem devojku prvu,imao bih samo petnaest,dvadeset sekundi sa njom pre nego sto bi ostali ljudi u prostoriji poceli da reaguju. Mozda malo duze,ako odmah ne bi shvatili sta ja to radim. Ne bi imala vremena da vristi ili oseca bol; ne bih je nasilno ubio. Toliko bih mogao dati strancu sa njenom uzasno privlacnom krvlju.
Ali onda bi ih moram spreciti da pobegnu. Ne bih se morao brinuti za prozore,previse su visoko I preuski su da bi ikome pomogli pri bezanju. Neko bi cuo…I ja bih bio primoran da ubijem jos vise nevinih u ovo mracnom satu.
I njena krv bi se ohladila dok bih ja ubijao ostale.
Miris me kaznajvao,zatvarajuci mi grlo suvim bolom…
Znaci prvo svedoke.
Sve sam isplanirao u glavi. Bio sam na sredini kabineta,kod najudaljenijeg reda pozadi. Prvo bih zavrsio sa desnom stranom. Mogao bih slomiti po cetiri,pet vratova u sekundi,procenio sam. Ne bi bilo buke. Desna strana bi bila sretna strana; ne bi me videli da dolazim. Prolazeci ispred do leve strane,trebalo bi mi,najvise,pet sekundi da okoncam svaki zivot u ovoj prostoriji.
Dovoljno dugo da Bela Svon,tek ovlas shvati sta je ceka. Dovoljno dugo za nju da oseti strah.Dovoljno dugo,mozda,ako je sok ne smrzne na mestu,I ne blokira joj mogucnost da vristi. Jedan mali vrisak,to nikoga ne bi nateralo da dotrci.
Duboko sma udahnuo,I miris je bio vatra koja je prohujala mojim suvim venama,goreci mi u grudima,I sprecavajuci me da osetim ijedan bolji impusl za koji sam bio sposoban.
Upravo se okretala. Za nekoliko sekundi,ona ce sesti samo centimetre daleko od mene.
Cudoviste u mojoj glavi osmesilo se u iscekivanju.
Neko je zalupio fioku sa moje leve strane. Nisam pogledao da vidim koji od prokletih ljudi je to ucinio. Ali pokret je poslao talas bezmirisnog vazduha u moje lice.
U toku jedne kratke sekunde,mogao sam racionalno da razmisljam. U toj dragocenoj sekundi,video sam dva lica u svojoj glavi ,jedno pored drugog.
Jedno je bilo moje,ili je barem bilo moje: cudoviste sa crvenim ocima koje je ubilo toliko ljudi da sam prestao da ih brojim. Racionalna,opravdana ubistva. Ubica ubica,ubica drugih,manje mocnih cudovista. Bio je to bozji kompleks,kako sam ustanovio-odlucivati ko zasluzuje smrtnu kaznu. Bio je to kompromis sa samim sobom. Hranio sam se ljudskom krvlju,ali samo po losoj definiciji. Moje zrtve su,u svojoj crnoj proslosti,bili jedva nesto vise ljudska bica nego ja.
Drugo lice je bilo Karlajlovo.
Nije bilo slicnosti izmedju lica. Bili su suncan dan I najcrnja noc.
Nije bio razloga za postojanje slicnosti. Karlajl nije bio moj otac u osnovnom,bioloskom smislu. Nismo delili uobicajene karakteristike. Slicnost u tenu bila je samo proizvod onoga sta smo bili; svaki vampir imao je istu ledeno bledu kozu. Slicnost u boji ociju bila je rezultat necega drugoga-zajednickog izbora.
A ipak,iako nije postojala podloga za nasu slicnost,zamislio sam da je njegovo lice pocelo da se ogleda u mom,do neke mere,u proteklih sedamdeset I vise godina tokom kojih sam podrzavao njegov izbor I pratio njegove korake. Moje crte lica se nisu promenile,ali cinilo mi se kao da je deo njegove mudrosti obelezilo moju grimasu,da bi malo njegovog saosecanja moglo da se nalazi u obliku mojih usta,I tragovi njegovog strpljenja se nalazili na mom celu.
Sav taj mali napredak bio je izgubljen u licu cudovista. Za nekoliko momenata,nista u meni ne bi ostalo sto bi podsecalo na godine koje sam proveo sa svojim stvaraocem,mojim mentorom,mojim ocem u svakom smislu koji se racunao. Moje oci postale bi crvene kao u djavola; sva slicnost bila bi zauvek izgubljena.
U mojoj glavi,Karlajlove ljubazne oci nisu me osudjivale. Znao sam da bi mi oprostio ovo zastrasujuce delo koje bih ucinio. Zato sto me voleo. Zato sto je mislio da sam bolji nego sto jesam. I jos uvek bi me voleo,iako bih ga sad ubedio da nisam vredan.
Bela Svon sela je u stolicu pored mene,njeni pokreti,ukoceni I neobicni-puni straha?-I miris njene krvi pretvorio se u neumoljiv oblak oko mene.
Dokazao bih ocu da gresi u vezi mene. Patnja zbog ove cinjenice bolela je skoro isto kao I plamen u mom grlu.
Udaljio sam se od nje prozet odbojnoscu-odbojnoscu prema cudovistu koje je bolno zelelo da je uzme.
Zasto me morala da dodje ovde? Zasto je morala da postoji? Zasto je morala da unisti ono malo mira koje sam imao u ovom moj ne-zivotu? Zasto je ovo bice koje sve pogorsava moralo ikada da se rodi? Unistila bi me.
Okrenuo sam lice od nje,u trenutku besa,bezrazlozna mrznja prosla je kroz mene.
Sta je bilo ovo bice? Zasto ja,zasto sada? Zasto sam morao sve da izgubim samo zato sto se desilo da je ona izabrala ovaj cudni grad da se u nejmu pojavi?
Zasto je dosla ovde!
Nisam zelio da budem cudoviste! Nisam zeleo da ubijem punu sobu bezopasne dece! Nisam zeleo da izgubim sve sto sam stekao u zivotu punom zrtve i poricanja!
Nisam. Nije me mogla naterati.


Miris je bio problem,odvratno privlacan miris njene krvi. Kada bi samo bio neki nacin da odolim…kada bi samo jos jedan mraz vazduha mogao da mi procisti glavu.
Bela Svon zamahnula je svojom gustom kosom boje mehagonija u mom pravcu.
Je li ona nenormalna? Bilo je to kao da je ohrabrivala cudoviste! Podsmevala mu se.
Nije bilo prijateljskog vetra koji bi oduvao njen miris sto dalje od mene. Sve bi uskoro bilo izgubljeno.
Ne,nije bilo vetra upomoc. Ali ja nisam MORAO da disem.
Zaustavio sam protok vazduha u svoja pluca; trenutacno sam osetio olaksanje,ali bilo je nepotpuno. Jos uvek sam imao secanje na taj miris u glavi,taj okus u zadnjem delu jezika. Ni to nisam dugo mogao da odbijam. Ali mozda bih izdrzao jedan sat. Jedan sat. Dovoljno da odem iz ove prostorije pune zrtava,zrtava koje mozda nisu morale da budu zrtve. Ako odolim samo taj jedan kratak sat.
Bio je neugodan osecaj,ne disati. Moje telo nije trebalo kiseonik,ali radilo je kontra mojim instinktima. Za vreme stresa,oslanjao sam se na njuh vise nego na bilo koje drugo culo. Pokazivalo mi je put tokom lova,bilo je prvo upozorenje u slucaju opasnosti. Nisam cesto nailazio na nesto jednako opasno kao sto sam ja,ali zastita za samog sebe bila je jednako snazna kao kod prosecnog ljudskog bica.
Nelagodno,ali izdrzivo.Lakse izdrzivo nego mirisati NJU i ne zariti zube kroz tu finu,tanku,providnu kozu do vruce,vrele,pulsirajuce—
Sat vremena! Samo jedan sat. Ne smem misliti na miris,na ukus.
Tiha devojka je kosu drzala izmedju nas,naginjuci se napred,tako da joj se prosipala po fascikli. Nisam joj mogao videti lice,da pokusam da procitam emocije sa njenih bistrih,dubokih ociju. Da li je zato pustila uvojke da naprave barijeru izmedju nas? Da sakrije te oci od mene? Iz straha? Stidljivosti? Da sakrije svoje tajne od mene?
Moja bivsa iziritiranost zbog prepreke koju su mi stvarale njene bezvucne misli bila je slaba I bleda u odnosu na potrebu-I mrznju-koja me je sada obuzela. Jer sam je mrzeo,tu zenu-dete pored mene,mrzeo je svom snagom kojom sam se cvrsto drzao za bivseg sebe,za ljubav prema mojoj porodici,mojim snovima da budem bolji nego sto sam bio… Mrzeti nju,mrzeti to kako cini da se osecam-pomoglo je malo. Da,iziritiranost koju sam pre osetio bila je slaba,ali I ona,takodje,je malo pomogla. Prijanjao sam na svaku emociju koja me je odvracala od zamisljanja kakav bi ona ukus imala…
Mrzim drazljivost. Nestrpljivost. Da li ovaj sam nece nikada proci?
A kada je sat zavrsio… Onda ce ona izaci iz prostorije. A ja cu uraditi sta?
Mogao bih se predstaviti? Zdravo,moje ime je Edvard Kalen. Mogu li te odpratiti na tvoj sledeci cas?
Rekla bi da. Bila bi to pristojna stvar za uciniti. Iako me se vec boji,na sta sam sumnjao, pratila bi dogovor I hodala pored mene. Bilo bi veoma lako da je odvedem u pogresnom pravcu. Ogranak sume dosezao je kao prst da dotakne ugao parkinga. Mogao bih joj reci da sam zaboravio knjigu u autu…
Da li bi iko primetio da sam ja poslednja osoba sa kojom je bila vidjena? Padala je kisa,kao I obicno; dva tamna kisna kaputa upucena u pogresnom smeru ne bi izazvala previse interesa,ili me bilo kako izdala.
Izuzev toga sto nisam bio jedini ucenik koji je bio svestan nje danas-iako je niko nije bio toliko svestan koliko i ja. Majk Njutn,posebno,bio je svestan svake njene promene tezine dok se vrpoljila u stolici-bilo joj je neugodno biti toliko blizu mene,kao sto bi bilo svakome,bas kao sto sam I ocekivao pre nego sto je njen miris unistio svaku milosrdnu brigu. Majk Njutn bi primetio da napusti ucionicu sa mnom.
Ako sam mogao izdrati sat,da li bih mogao dva?
Trgnuo sma se na zarecu bol.
Otisla bi kuci i zatekla je praznu. Sef policije Svon radio je ceo dan. Znao sam njegovu kucu,kao sto sma znao svaku kucu u malom gradu. Kuca mu se gnezdila tacno uz gustu sumu,bez blizih komsija. Cak i ako bi imala vremena da vristi,a ne bi,ne bi bilo nikoga da je cuje.
To bi bio odgovoran nacin da se nosim sa ovim. Preziveo sam sedan decenija bez ljudske krvi. Ako zadrzim dah,mogu izdrzati dva sata. I kada bi je imao nasamo,nebi bilo sanse da jos neko bude povredjen. "I nema razloga da se zuri kroz iskustvo",cudoviste u mojoj glavi se slozilo.
Bilo je razumno misliti da cu spasavanjem devetnaestoro ljudi iz ove prostorije uz trud i strplejnje, biti manje codoviste kada ubijem ovu neduznu devojku.



p.s. plz jedna pomoc! And when I had her
alone, there would be no chance of anyone else getting hurt. And no reason to rush
through the experience, the monster in my head agreed
...to sto je italic,znam sta zeli da kaze,ali ne znam kako da prevedem,jako me nervira ta recenica,ja sam je prevela doslovno,ali ne znam da li ima neka fraza,nista na netu nisam nasla. Pa ko zna,da mi kaze,d aispravim.

pa i ja dosta toga doslovno prevedem ako ne mogu da nadjem drugacije ali to svakako ima smisla razumecemo.

TwA.Ta (citat):Evo prvo poglavlje,prvih 5 stranica,ako treba jos,recite. ne kontam bas sta ce vam,ali dobro

Treba nam cela knjiga, zato sto niko nije uspeo da je prebaci u word. Ako to mozes molim te da prebacis pa da postavis jer bih ja volela da istampam pa tako da prevodim jer ovako ne mogu iz vise razloga TNX za prvo poglavlje

Evo ljudi samo da uprostim ovo imamo:
1-65
75-89
116-139
znaci fali nam od
65-75
89-116
p.s. Reputacija za TwA.Ta, svaka cast

Ja sam uzela od 65-75 i 8 poglavlje.

Aha ok, e da svaka cast i tebi anchy, reputacijica i za tebe...

Evo vam u wordu

http://www.filefactory.com/file/ahah7f9/n/MSbyStephenieMayer_doc

http://www.mediafire.com/?zwc2oyuwcmz

prvi radi,drugi je za svaki slucaj.

JAo hvala ti do neba rep za tebe

jhavljam se da prevodim jos!!!
Sry sto nisam prevela ono iz prvpg poglavlja,stvarno nisam stigla!!
Evo da nadoknadim recite mi dokle ste stigli pa da uzmem nesto da prevodim!!

E ovako i ja se javljam da prevodim ali ne puno tj meni treba malo duze da prevodim pa bolje onda da uzimam po npr 5 stranica samo recite sta da prevodim Nadam se da je to uredu posto zelim da sto pre zavrsimo


Evo sta imamo:

1-65
75-89
116-139

anchy (citat):Jao blago tebi ja sledecag meseca a mozda,pazi mozda ovog meseca skinem pa vam javljam kako je!!Jedino se bojim da ne bude los snimak ili tako nesto?!

Evo neki linkovi za Twilight DVD special posto smo to ovde spomenuli nije los snimak:

http://rapidshare.com/files/229102989/Twilight.SoundRip.DirectorsComments.mp3

http://rapidshare.com/files/229798993/Extended_Scenes_from_Twilight.part1.rar

http://rapidshare.com/files/229811135/Extended_Scenes_from_Twilight.part2.rar

http://rapidshare.com/files/229142599/Deleted_Scenes.avi

http://rapidshare.com/files/229408539/Seven-Part_Documentary.part1.rar
http://rapidshare.com/files/229420509/Seven-Part_Documentary.part2.rar
http://rapidshare.com/files/229434026/Seven-Part_Documentary.part3.rar
http://rapidshare.com/files/229450520/Seven-Part_Documentary.part4.rar
http://rapidshare.com/files/229474885/Seven-Part_Documentary.part5.rar
http://rapidshare.com/files/229498406/Seven-Part_Documentary.part6.rar
http://rapidshare.com/files/229512424/Seven-Part_Documentary.part7.rar
http://rapidshare.com/files/229517430/Seven-Part_Documentary.part8.rar

http://rapidshare.com/files/229181193/The_Comic-Con_Phenomenon.part1.rar
http://rapidshare.com/files/229181713/The_Comic-Con_Phenomenon.part2.rar
http://rapidshare.com/files/229342368/The_Comic-Con_Phenomenon.part3.rar
http://rapidshare.com/files/229368317/The_Comic-Con_Phenomenon.part4.rar
http://rapidshare.com/files/229378253/The_Comic-Con_Phenomenon.part5.rar
http://rapidshare.com/files/229388504/The_Comic-Con_Phenomenon.part6.rar
http://rapidshare.com/files/229396990/The_Comic-Con_Phenomenon.part7.rar

Ja sam uzela prvih pet stranica 9-tog poglavlja Nadam se da odgovara

ee hocu ja da prevodim nesto

Mislim da mozes da umes deveto poglavlje posle mene ja prevodim prvih pet stranica. Smo napisi sta prevodis da neko ne bi prevodio isto to. Ja nisam organizator toga ali mislim da je to ok ?!

ok onda cu ja deveto poglavlje od 5 do 10 jel moze?

Ok. Ja kada zavrsim moje uzecu od 11-15 ako neko drugi ne uzme. Ja prevodim i 5-u stramicu, cisto da znas da je ne prevodis i ti!

evo ja cu od 16-20! jel se slazete??