Evo da se vratimo na prevod...
Ovo je 2.poglavlje,od 28-3o strane.Sutra cu do 35. i onda imamo celo 2.!
Rozali je izgledala takodje obazrivo,ali vise iziritirano nego zastitnicki.
“
Naravno da hoce,”progundjao sam. Njihovo ponasanje je bilo smesno, Da nisam bio siguran da mogu da se nosim sa ovim trenutkom,ostao bih kuci.
Nagla promena iz naseg normalnog,cak razigranog jutra-padao je sneg tokom noci,I Emet i Dzasper nisu bili iznad iskoristavanja moje odsutnosti da me bombarduju ledenjacama;kada im je dosadio manjak mojih reakcija,okomili su se jedan na drugog-u ovu preteranu opreznost bila bi komicna da nije toliko iritirajuca.
“Nije tu jos uvek,ali nacin na koji ce uci…nece biti okrenuta suprotno od pravca vetra ako sednemo na nase uobicajeno mesto.”
“
Naravno da cemo sesti na nase uobicajeno mesto. Prekini,Alis. Ides mi na zivce. Bicu potpuno u redu.”
Jednom je trepnula,dok joj je Dzasper pomagao da sedne,I njene oci su se konacno fokusirale na moje lice.
“Hmm,”rekla je,zvuceci iznenadjeno. “Mislim da si u pravu.”
“Naravno da jesam,”promrmljao sam.
Mrzeo sam da budem predmet njihove brige. Osetio sam naglu simpatiju prema Dzasperu,prisecajuce se svih puta kada smo smo ga zastitnicki obletali. Primetio je moj pogled na kratko,i nasmesio se.
Iritantno,zar ne?
Odgovorio sam grimason.
Da li mi je to samo prosle nedelje ova duga,siva soba izgledala ubistveno dosadno?
Tako da se cinilo skoro kao san,kao koma,boraviti ovde?
Danas su moji nervi snazno zategnuti-zice klavira,napete da pevaju pod najmanjim pritiskom. Moja cula bila su na izuzetnom oprezu danas; skenirao sam svaki zvuk,svaki prizor,svaku kretnju vazduha koji mi je doticao kozu,svaku misao. Narocito misli. Postojalo je samo jedno culo koje sam drzao zakljucano,odbijajuci da ga koristim. Njuh,naravno. Nisam disao.
Ocekivao sam da cu cuti vise o Kalenovima u mislima kroz koje sam prolazio. Ceo dan sam cekao,trazeci bilo kakvog poznanika kome se Bela Svon mogla poveriti,pokusavajuci shvatiti u kom pravcu se krecu novi tracevi. Ali nije bilo nicega. Niko nije primetio pet vampira u
kafiteriji,isto kao i pre nego sto je dosla nova devojka.Nekoliko ljudskih bica ovde je jos razmisljao o toj devojci,iste misli kao i prosle nedelje. Umesto da bude neizrecivo dosadno,sada je bilo fascinantno.
Nije nikom nista rekla o meni?
Ne postoji sansa da nije videla moj crni,ubistveni pogled. Video sam kako reaguje na njega. Naravno,ludo sam ju uplasio. Bio sam ubedjen da ce to nekom spomenuti,mozda cak I uvelicati pricu,da bolje zvuci,pridodajuci mi nekoliko pretecih recenica.
A potom me je videla i kako pokusavam odustati od zajednickog predavanja iz biologije. Mora da se pitala,posle nego sto je videla izraz mog lica,da li je ona razlog. Normalna devojka bi se raspitala okolo,usporedjujuci iskustva sa drugima,trazecu sigurno tlo da objasni moje ponasanje,da se ne bi osecala izostavljeno. Ljudi su neprekidno bili opsednuti time da moraju da budu normalni,da moraju da se uklope. Da se stope sa svima ostalima oko sebe,kao bezlicno stado ovaca. Ta potreba je bila posebno jaka tokom nesigurnih adolescentnih godina. Ova devojka nije bila nikakav izuzetak u ovom pravilu.
Ali apsolutno niko nije obracao paznju na nas,koji smo sedeli ovde,za normalnim stolom. Bela mora da je izuzetno stidljiva,jer se nikom nije poverila. Mozda je razgovarala sa ocem,mozda je to bio najjaci odnos…Iako je to izgledalo malo verovatno,uzimajuci u obzir da je provela tako malo vremena u zivotu sa njim. Bila bi bliza majci. Ipak,moracu proci blizu sefa Svona i poslusati sta misli.
“Nesto novo?” Dzasper je upitao.
“Nista. Ona…mora da je nesto rekla.”
Svi su podigli obrvu kao reakciju na novost.
“Mozda nisi tako strasan koliko mislis,”rece Emet kroz kikot. “Kladim se da sam je mogao zastasiti bolje nego
tako.”
Preokrenuo sam ocima.
“Pitam se zasto…?” Ponovo je bio zbunjen zbog mog otkrica o devojcinoj unikatnoj tisini.
“Vec smo pricali o tome.
Ne znam.”
“Ulazi,”promrmljala je zatim Alis. Osetio sam kako mi se telo kruti. “Pokusaj izgledati ljudski.”
“Ljudski,kazes?” pitao je Emet.
Podigao je desnu ruku,ispruzajuci prste tako da se otkrivali grudvu snega koju je sacuvao u dlanu. Naravno,nije se otopila tamo. Zgnjecio ju je u grumenast komad leda.
Pogled mu je bio uperen u Dzaspera,ali video sam smer njegovih misli. I Alis je,takodje,naravno. Kada je iznenadno bacio grudvu na nju,brzo I lako ju je odgurnula,jednostavnim drhtajem prstiju. Led je odskocio duzinom kafiterije,prebrzo da bi bilo vidljivo ljudskim ocima,i zabila se,proizvodeci zvuk pucanja,u ciglani zid. Cigla je takodje pukla.
Glave u tom uglu su se sve okrenule da zure u hrpu leda na podu,a onda su se okrenule da nadju krivca. Nisu pogledali dalje od nekoliko stolova od njih. Niko nije pogledao u nas.
“Bas ljudski,Emet,”zajedljivo je rekla Rozali. “Zasto ne probijes zid kada si vec pored njega?”
“Izgledalo bi impresivnije da ti to uradis,duso.”
Pokusao sam da obracam paznju na njih,odzavajuci namesten osmeh kao da ucestvujem u njihovoj Sali. Ali to je bilo sve sto sam slusao.
Mogao sam cuti Dzesikinu nestrpljivost sa novom devojkom,koja se cinila ometenom takodje,stojeci nepomicno u redu. Video sam,u Dzesikinim mislima,da su obrazi Bele Svon jos jednom bili obojeni svetlo rozom bojom zbog krvi.
Udisao sam kratkim,plitkim uzdasima,spreman da prestanem disati ako ikoji naznak njenog mirisa dotakne vazduh koji me je okruzivao.
Majk Njutn je bio sa dve devojke. Cuo sam oba glasa,verbalni I mentalni,kada je upitao Dzesiku sta nije u redu sa Svonovom. Nije mi se dopalo kako su se njegove misli obavile oko nje,trepet vec uspostavljenih fantazija koje su mu zamagljivale um dok ju je gledao kako otpocinje i pogledava ga iz svojih sanjarenja kao da je zaboravila da je on tamo.